Utorak, 10. Decembra 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Filozofija odlaska: ‘Na kraju će ostati samo primitivni, mi to dopuštamo i ne možemo ništa da učinimo’

Stevo Grabovac pisac je iz Banjaluke koji je u maju ove godine objavio roman prvijenac “Mulat albino komarac”. 

U svom romanu prvijencu ovaj pisac progovara iz pozicije izgubljene generacije koja je tokom rata bila još maloljetna za direktno učešće u njegovim pokoljima, ali koja je odrastajući okružena nasiljem u najbrutalnijem svom izražaju u potpunosti ostala obilježena njime.

U nastavku pročitajte njegov osvrt i šire sagledavanje trenutnog stanja u kojem se nalazi društvo:

Jer ovdje se ne radi o nezadovoljstvu. Ovdje se radi o životu. Da li si ikad mislio da ćeš imati 40 i živjeti sa roditeljima, da li si ikad mislio da ćeš imati tek toliko da platiš račune, da nećeš moći izvesti djevojku u kino, na večeru…

Ovdje se više ne radi o življenju, već o golom preživljavanju. I ovdje više nije poenta ko je patriota, a ko nije. Ovdje se više ne radi ni o kritikovanju vlasti ni opozicije, ni onih drugih, ni trećih, ni onih koji su nam uništili prošlost, ni onih koji nam uništavaju budućnost. Ovdje se radi o ovom sada: probudiš se jedno jutro, pogledaš kroz prozor i shvatiš da imaš 40, da živiš tu gdje živiš, radiš to što radiš, da ne ideš naprijed, da zapravo ne ideš nigdje i da tako stojiš već… cijeli svoj život.

Možeš se zavaravati s čim hoćeš: ambicijama, planovima, sjećanjima, koliko ti volja dopušta, imaginacijom ako je imaš, ali to ne mjenja sliku. Više uopšte nije bitno ko je u pravu. Mene to više ne zanima. Ne zanimaju me političke opcije. Ni bilo kakve opcije.

  • Porast primitivizma je očevidan i ogroman, epidemija gluposti se nezaustavljivo širi. I niko od nas nije imun. Vodimo svoje male internet ratove, dokazujući se preko komentara po raznim društvenim mrežama ko je u pravu, a uvijek je ista priča,čak i to neprestano nadmetanje ide u korist ove moje tvrdnje da nismo imuni. Ni ja nisam imun, da jesam ne bih pisao ovaj tekst, ne bih bio ovoliko glup. Jer kad pišeš negdje duboko u sebi vjeruješ da će neko pročitati i razumijeti. Ili barem da ćeš ti sam razumijeti zašto pišeš, da će ti stvari u konačnici biti jasnije. Sve vrijednosti su odavno izvrnute. Ja živim u naopakom svijetu, u svijetu naopačke.

    Iskreno, ne pratim vijesti već mjesecima, sasvim sam uspio da ih isključim iz svog dometa. Televizor sam iskopčao, novine ne pipam prstima, kao da će me ogrebati, a sve portale koji internetom šire informacije sam blokirao. Gledam filmove Andreja Tarkovskog po dva tri sto puta, bezbroj puta, čitam i radim. Radim od jutra do mraka, radim svaki dan. I zaradim taman da platim skromnu kiriju i račune. I da imam za hljeb i mlijeko. I nisam nezadovoljan. Jer ovdje se ne radi o nezadovoljstvu. Ovdje se radi o životu. Da li si ikad mislio da ćeš imati 40 i živjeti sa roditeljima, da li si ikad mislio da ćeš imati tek toliko da platiš račune, da nećeš moći izvesti djevojku u kino, na večeru,da ćeš dizati kredit da djeci kupiš knjige za školu, da li je to ono što si želio… i ne radi se ovdje o neuspjehu, podbacili smo, svi mi skupa, ovdje se ni to ne može mjeriti, jer smo kolektivni neuspjeh.

    Kad kažem da treba otići jer će biti kasno, ne mislim to zato jer mrzim ovu zemlju i ovaj grad. Mislim to samo zato jer ih volim. I ta ljubav polako se pretvara u razočarenje. Biti razočaran u svoje okruženje i razočaran u sebe, gadno je stanje, otići treba da sačuvaš još trunku ljepote koju si osjećao prema ovom svemu, prema ovim ljudima, ovom mjestu, ovim krajolicima. Da ostane jedna fina nostalgija. Otići treba jer više nema mjesta za nostalgiju. Jer je prekasno. Jer smo zaglibili.

  • Svaki dan iznova susrećem ljude zbog kojih se pitam kako je moguće da se za deset petnaest ili dvadeset godina stvari tako promijene. Ljude čija me glupost zaboli. I to ne mislim figurativno. Mislim da me žigne u mozgu. Ljudska neosjetljivost za druge ljude, tolika količina maloumnosti koju jedna osoba može ispoljiti pri slučajnom susretu je zabrinjavajuća. To je kolektivno stanje. Ne možeš biti imun. Možda godinu, dvije.

    Odolijevao sam ne znam ni sam kako, s tim da o sebi nikad nisam imao mišljenje kao o nekom previše pametnom ili inteligentnom čovjeku. Susrećem ljude zbog kojih mislim da se ne isplati uopšte živjeti u civilizaciji. I tu ne mislim na izuzetke. Na nekog ko je odvojen od gomile. Ne, tu mislim na ljudska bića koja su tu, oko nas, obične ljude, ljude koji imaju neke svoje domove, svoje porodice, svoje karijere, tu mislim na sve one koji prolaze kraj vas, ali nekad vas dotaknu tom žaokom zbog koje se zapitate – šta je ovo pobogu, kako je moguće da neko može biti tako glup, tako neosjetljiv, tako prazan. Kako je moguće… kako je moguće da niko ne misli na druge već samo na sebe, kako je moguće da ni u čijim očima ne vidiš žar, vatru, strast, sve što vidiš to su prazne mumije. I bojiš se toga. Jer, još poznaješ ljude koji su ljudi. I znaš da to nema veze sa njihovom nacijom, bojom kože, seksualnim opredeljenjem, mjestom iz koga potiču. Narod koji bira ratničku vlast očekuje rat, rekao je jednom neko mudar. Niko, pa ni sam Hitler ne bi došao na vlast da nije bilo ljudi koji su ga podržavali. Tu nastaje problem sa svjesnim mišljenjem. Mišljenje gomile nije svjesno mišljenje. A mišljenje pojedinca ne znači ama baš ništa.

  • Niko nije u početku tjerao ljude po Berlinu da dižu ruku u znak pozdrava fireru. Poslije je bilo kasno, svakako su je dizali. Ali glupost je amnestirana. Niko nikog nije osudio zato što je bio glup. I treba li ga osuditi zbog toga… ne treba. Zašto? Da li je nesvjesna glupost zapravo bila prećutno dopuštanje zločina? Uvijek postoji izgovor: niko nije to tada mogao znati. Ali jeste. U tom je problem. Sve se moglo znati. Kad zvecka oružje logično je da će neko ispaliti metak. Problem je u tome što se sve zna i sve se jasno vidi. I to je zabrinjavajuće. Svakom je jasno da su ovi ovdašnji političari ovdje na vlasti zato jer nekom odgovara da huškaju jedne na druge, to pomaže da nas drže u šaci i da nam rade šta hoće. Sutra kad im ne budu odgovarali skinuće ih i dovesti druge. Niko ovdje nije zato jer je sam toliko sposoban i jer zaista ima nekakav cilj. Oni nemaju cilja, ali ja se ne brinem za njih. Šta je sa nama? Mi smo ti koji im vjeruju. Ili ne vjeruju. Ali čak ni to nije poenta. I ne radi se ovdje o tome. Sasvim je svejedno hoćeš li biti protiv vlasti ili za vlast, hoćeš li podržati nečije poteze ili nećeš, kakve to veze ima, tebe niko ništa ne pita. Da li to može ući u tvoj mali mozak? Ti si nebitan. Apsolutno. Sutra, ako im se bude ratovalo, ti ćeš biti tu da ratuješ za njih. Tvoj glas je nevažan, tvoje mišljenje nevažno. Ti si niko. Jel možeš to da shvatiš. I da nekako razumiješ da nisi birao zemlju, oca, majku, naciju, u kojoj ćeš se roditi. Samim tim i pljuvanje po tvojoj ili po tuđoj naciji ne znači ništa. Budi patriota, šta s tim. Nemoj biti patriota. Koga je briga? Dok je interneta biće onih koji će biti tu da se s tobom raspravljaju i možete po cijeli dan da se prepucavate. Ali, hombre, amigo, druže, brate, šta je sa životom? Šta je s tobom?

    Nema se gdje otići. O tome ti govorim. Jer je prekasno. Toliko ljudi vidim koji užurbano pohađaju kurseve njemačkog, norveškog, švedskog, finskog… ovo je sad najunosnija grana privrede… jel ti to govori nešto. Toliko ljudi čeka u redovima da ode. Ja znam barem dvadeset osoba koje su otišle, a još dvadeset koje imaju nekog da je otišao odavde… govori li ti to nešto… koliko ih ti znaš. Da li smo mi bolji što smo ostali ili smo samo nesposobni? Ni to više nije važno. Sprovodi se čistka. Ostaje krajnji primitivizam. Pogledaj u šta se pretvara naša umjetnost, naša kultura, u šta se pretvorilo školstvo, šta je ostalo od privrede. Ostaće samo dovoljno glupi, dovoljno prazni i oni koji su to postali tokom godina, a ovo nije moj napad panike, moja teorija zavjere.

    Stvari se odvijaju tako. Prije pet ili deset godina sve je bilo drugačije. Postojao je barem tračak nečeg. Ne znam čega, ali bilo je neke vatre, nekog plamena, neke nade. Sad je nema. Poenta je da će na kraju ostati samo primitivni. Kao i svuda gdje je pogodno tlo za igranje sa šahovskim figuricama rata. Kolateralne štete onih iole pametnih ionako će biti nevažne. Ovo se radilo svugdje, radi se i sad, radi se ovdje. Mi to dopuštamo i ne možemo ništa da učinimo.

    O tome se radi. I o tome ti pričam. I ako odeš na jedino mjesto gdje zaista i možeš otići – u sebe, shvatićeš da sam u pravu. I? Šta ćemo s tim? (impulsportal.net)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , , , ,