Desetak kilometara od Srebrenice nalazi se selo Bajramovići. Porušene kuće, zarasla dvorišta i nepristupačan put zatekla je Ferida Jusić 2002. kada se vratila nakon godina koje je provela u drugim gradovima gdje je utočište pronašla nakon jula 1995. godine, javlja Anadolu Agency (AA).

Na prijeratno ognjište se vratila jer, kako je kazala, tu joj je najljepše, blizu su joj djeca koja su ukopana u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potročari.

“Udala sam se u Bajramoviće gdje sam živjela sa mužem i svojom djecom. Nije moglo biti bolje. Imala sam četvero djece – kćerku i tri sina. Dva sina i muž nisu preživjeli genocid. Tri brata nisu došla. Ukopala sam oba sina – Dževada i Vahida, ali ove godine ćemo dodati u mezar još Vahidovih kostiju. Samo će još nogu ukopati”, ispričala je Jusić dok sjedi u dvorištu svoje kuće u kojoj sada živi sama.

Posmrtni ostaci Vahida ukopani su na kolektivnoj dženazi u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima 2014. godine. Godinu ranije ukopala je sina Dževada. U trenutku smrti Dževad je imao 23 godine, a Vahid 20.

“Bili su djeca. Tuga i bol, naročito ovih dana. Ne znam kako živjeti. Svi su otišli preko šume – čovjek, djeca, braća, svi…Dobro sam u pameti, šta je insan preživio”, kaže 70-godišnja Ferida.

Sjeća se i posljednjeg sastanka sa sinovima, mužem i braćom.

“Rastali smo se kod rijeke. Oni su otišli prema šumi, a ja u Potočare sa kćerkom i snahom koja je bila trudna. Dževad je bio oženjen. Snaha se porodila u izbjeglištvu”, ispričala je Jusić.

Posebno je bolan juli svake godine, a prošlo ih je 27 od tada. Međutim, njene su rane još svježe.

“Sama sam i posebno je teško ovih dana. Sve ih pogledam, doći će od kuće. Njihove duše su ovdje. Sve mi je slika pred očima kako smo bježali. Vahid je strijeljan u Kravici, a za muža Džemala sam čula da je poginuo kod zloglasne ‘Bukve’. Dževad je već bio ranjen u Konjević Polju, dva mjeseca su ga nosili po šumi, viđali su ga, skoro su ga bili prenijeli na slobodnu teritoriju, pričao mi je jedan čovjek koji je preživio. Bilo je sedam ranjenika u njihovoj grupi. Čovjek koji ih je vodio je rekao da je slobodno i da tu mogu odmoriti. Kako su sjeli tako su ih i opkolili. Rekli su: ‘Sposobne u logor, a ranjene ubijte’. Bio je u logoru šest mjeseci. Kada se vratio rekao mi je da je Dževad ubijen. Kaže da je samo tražio vode”, plače i priča Ferida.

Dževadovi posmrtni ostaci su pronađeni na dvije lokacije i to samo ruke i noge.

“Od Vahida je ranije pronađeno nešto ruke, rebara i brade, a u Glogovoj je sada nađena noga. Pa ću 15. jula i to ukopati. Muž nikada nije pronađen. Ukopana su mi i tri brata”, veli je Ferida.

Treći sin je preživio proboj preko šume do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja.

“Puna kuća nas bila, a sad sam sama ovdje. Najteži dani su sad. Sad mi je gore što dokopavam Vahida. Vratila sam se jer su mi djeca tu. U petak sam im prala nišane”, priča Ferida.

Danas je obilaze vrijedne volonterke udruženja Međunarodni forum solidarnosti – Emmaus (MFS-EMMAUS).

“Za mene niko nije znao dok one nisu počele dolaziti. Donesu kad ih nazovem da mi nešto treba”, dodala je Jusić.