Ponedjeljak, 20. Septembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Erol Avdović o dešavanjima na Balkanu i svijetu: BiH pod hitno treba pomoći da što prije uđe u NATO

Preuzmite sliku

O aktuelnim dešavanjima u svijetu, ali i na Balkanu, sa posebnim aspektima na Bosnu i Hercegovinu kao i svom dugogodišnjem boravku u SAD-u, te višedecenijskoj prisutnosti u novinarstvu u intervjuu za Anadolu Agency (AA) govorio je Erol Avdović, dopisnik iz Ujedinjenih naroda za medije iz BiH, iz Hrvatske, Njemačke i Turske, kao i londonsku WTN (Worldwide Television News), agenciju “Sense” iz Bruxellesa, te saradnik američkih medija.

• Recite nam nešto o sebi i o vašim novinarskim počecima u SAD; kako je sve počelo i što vas je odvelo (povuklo) tamo?

“Kada pomislim da je već prošlo punih 28 godina i to u kontinuitetu, od kako sam stupio na dužnost medijskog dopisnika iz Ujedinjenih nacija i Sjedinjenih Američkih Država malo me uhvati strah. Jer, tu je neminovno dolazeća “inventura“ i preispitivanje mog profesionalnog rada u Americi u protekle tri decenije, ako ništa – pred samim sobom. Ta moja američka medijska karijera je počela gotovo naivno, rekao bih. Na samom startu devedesetih imao sam različite ambicije. Interesovao me je i akademski angažman, ali nikako iz ruke nisam ispuštao novinarsko pero koga sam se prihvatio još za studentskih dana; kada to zbrojim u novinarstvu sam tako proveo više od 40 godina.

  • Kada je krenuo rat protiv Bosne i Hercegovine prihvatio sam se onoga što sam najbolje znao. I pošto sam tada bio van Sarajeva, i u više navrata boravio u SAD, znači imao američku novinarsku vizu, znajući sve to – na samom početku 1993, tadašnji direktor Radio TV Bosne i Hercegovine Mufid Memija predložio je da odem u New York i odatle počnem izvještavati za ovu i druge medijske kuće iz Amerike. Došao sam o svom trošku u Ameriku, poveo obitelj, suprugu i dvoje male djece, i nekako očekivao, da će to biti privremeno. Ali, sudbina je htjela drugačije. A tako je htjela i žurnalistička profesija koja me je tada potpuno šćepala. Rat je nažalost potrajao i ja sam ostao na tom medijskom “bojnom polju“ još dugo, nije bilo govora o „dezertiranju“. Razna događanja učinila su da u Americi ostanem evo skoro 30 godina – umjesto planiranih šest mjeseci.

    Moram priznati, da sam tome i sam doprinjeo, jer me je Amerika oduvijek privlačila i fascinirala. Tu sam uostalom upoznao neke od najvećih medijskih profesionalaca od kojih se imalo šta naučiti, vrhunske svjetske diplomate i, generalno rečeno najbolje ljude koje čovjek sreće u svom životu. New York je naprosto mjesto u kojem, ako želite učiti, uvijek srećete bolje od sebe. Mogu reći da me je pratila i sreća u tom dugom traganju za istinom. Svjestan sam da se to ubrzalo i dogodilo zbog Bosne i nepravde koja je učinjena Bosni i Hercegovini i njenim ljudima. To je motiv koji još nije potrošen u mom novinarskom poslu, iako se on odavno ne odnosi samo na stradanje Balkanaca. Odavno govorim i pišem i o patnjama drugih ljudi širom svijeta. Sve i da sam iz toga htio pobjeći, u neku drugu – mirnu američku profesionalnu luku – nisam to sebi mogao etički priuštiti. Sretan sam da se nešto o mom radu zna. Novinara uvijek motivišu javna priznanja. Moja su vezana za Ameriku”.

    ​​​​​​​• Kako u ovom trenutku upravo iz te američke perspektive gledate na ovaj region, odnosno kako sada izgledaju BiH i Balkan?

    “Međunarodna zajednica je skoro uvijek okupirana starijim i dužim, da tako kažem krvavijim i sigurnosno opasnijim problemima, a manje se fokusira na one koji se mogu svrstati u kategoriju mirnog status-quo, a koji se polako adaktira. Dakle, stanje bez pucanja, lomljave i izbjeglica, jednom riječju bez prevelikih sigurnosnih turbulencija postaje na neki način “prihvatljivo“. I može to potrajati dugo vremena. Kao, na žalost, u Bosni i Hercegovini, gdje je već 26 godina na snazi dejtonski mir, ali se politička situacija iz dana u dan usložnjava. Prvo, to je i zato što su američka i evropska politika prema Bosni dugo bile na “auto-pilotu“, jer je to odgovaralo birokratama i diplomatama kojima se nije žurilo. Oni su čak, posebno u Washingtonu Bosnu dugo nazivali “uspješnom pričom“.

    I drugo, zbog tog “diplomatskog savršenstva“ Daytona, koji je doista donio mir 1995 i stavio tačku na najgori ratni sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata, a postao i ponos američke diplomatije, Bosna i Hercegovina je dovedena u jedno zamrznuto stanje u kojem dominira korupcija, česti politički prazitizam i opća apatija zbog kojeg mladi ljudi iz ove lijepe zemlje odlaze umjesto da se posebno prognanici u nju vraćaju. Možda doista, neke procese možete čak i zamrznuti, prizivajući sasvim uopćeno reforme i odlažući racionalna rješenja – vrijeme ne možete zaustaviti kao ni svijet koji se ubrzano mijenja. Prošlo je 30 godina od pada Berlinskog zida, svijet više nije ni bipolarni – ideološki podijeljen između Amerike i Rusije kao do 1989. A nije ni unipolaran, kao što se to dogodilo odmah poslije raspada SSSR.a, kada su Sjedinjene Američke Države ostale same na vrhu. Danas je svijet, očito multipolaran i, u njemu, pored Kine dominiraju i neke druge regionalne sile – poput Indije, Brazila, Turske.

  • Rekao bih da je to donekle nepovoljna situacija za Bosnu i Hercegovinu, pa i Balkan, jer velike sile računaju u velikim brojevima, zanemarujući nijanse. Pored svega Bosna je i žrtva lokalnog paternalizma susjednih zemalja, te njenog potiskivanja iza konačnog rješenja pitanja Kosova i Srbije. Pred BiH su izlazile i Crna Gora i Sjeverna Makedonija. Nisam jedini koji to zagovara, ali mislim da Bosni i Hercegovini pod hitno treba pomoći, pa čak i progledati kroz prste kad su u pitanju proceduralni zahtjevi, kao prije Crnoj Gori i S. Makedoniji – da uđe u NATO. Bosanski prijatelji i članice ove najmoćnije alijanse bi trebale pomoći u tome i to istaknuti kao prioritet. To važi za Amerikance prije svega”.

    ​​​​​​​•​​​​​​​ Zašto Bosna ne dobija zasluženu pažnju i zašto je već dugo u drugom planu?

    “Od sigurnosnih problema u Avganistanu do političkih aktuelnosti poput odlaska Angele Merkel i toga ko će biti novi kancelar Njemačke, pa onda – ko će postati novi čelnik, ili čelnica NATO-a, sve to potiska BiH u drugi plan. I aktuelna situacija u Crnoj Gori koja prijeti da zapali region, i možda – poslije dugo vremena u toj zemlji testira proklamovanu solidarnost 30 zemalja NATO-a, Bosnu i Hercegovinu naknadno adaktira u arhivu. Međunarodna zajednica kao da je izgubila kapacitet da sinhronizirano rješava nekoliko kriza, čak i kad su one kompatibilne kao ove na Balkanu. Moram ovdje reći da se te krize i dalje generiraju iz Srbije. Ne razumijem baš, šta znači dolazak Angele Merkel u Beograd, gdje su na sastanak sa njom pozvani premjeri svih šest država, ali mislim da se taj balkanski mini samit, čak i zbog simboličke poruke trebao održati u Sarajevu. Čak i ako se samit održi u Tirani, opet mislim da je – kad su političke poruke u pitanju – bolja destinacija za to Sarajevo. Odlazeća njemačka kancelarka svoj oproštajni posjet Balkanu trebala je održati ili u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, ili u Podgorici. Kao što to mnogi, već dugo upozoravaju – glavni grad Srbije je već dugo izvor regionalne nestabilnosti. Iz Beograda se otvoreno prijeti “haosom“ Bosni, ako novi visoki predstavnik, njemački političar Christian Schmidt pokuša smijeniti Molorada Dodika, jer ovaj član Predsjedništva BiH prijeti disolucijom bh.države i konstantno negira genocid nad Bošnjacima, ili vrijeđa njihova vjerska i nacionalna svojstva. Berlin je morao povesti računa o tome. Kao što je, bez obzira na izbore u Njemačkoj 26. septembra sada ponovo treba odrediti o principu neprihvatljivosti „etničkog glasanja“ u Bosni i Hercegovini, koje ovu zemlju, a samim tim i region gura u evropski ćorsokak. Bilo je i ima još razloga zbog kojih je Merkelova trebala doći prvo u Sarajevo, umjesto da ide Aleksandru Vučiću na noge i time donekle potkopava američku ozbiljnost prema svemu ovom. Ako je to neki njemački ustupak Rusima, još gore”.

    ​​​​​​​• Ipak, stiče se dojam da se ni Washington puno ne sekira oko toga; zašto Amerika ne reaguje odlučnije oko Bosne i Hercegovine?

    “Ameriku također ništa ne amnestira od već prilično duge pasivnosti, te bi se i Washingtonu i njegovoj birokratiji mogu prigovoriti ponajprije recikliranje poruka oko situacije u Bosni i Hercegovini, i to je dakako vidljivo ponajviše u medijskom prostoru. Ali, ipak se mora priznati, da je američka politika najkonzistentnija kad je u pitanju očuvanje Bosne i Hercegovine. Nemam nikakve dileme da bi SAD robusno i moćnim diplomatskim sredstvima bila opet prva u odbrani bh. teritorijalnog i državnog integriteta. Međutim, Amerika je kao što vidite doista preokupirana mnogim domaćim problemima, pa Bosne, niti Zapadnog Balkana jednostavno nema u javnom diskursu gdje se govori o prioritetima poput Avganistana. No, zasigurno znamo, da je predsjednik Joe Biden, ovog proljeća, upravo sa kancelarkom Merkel, naravno i uz znanje drugih tradicionalnih transatlanskih saveznika –kao dugoročnu strategiju, ipak usaglasio šest američko-evropskih prioriteta među kojima je i Zapadni Balkan. Istina je da se Daytonski sporazum treba nadograditi i mislim da je opravdano prizivanje novog angažmana SAD oko tih, u biti ustavnih reformi u Bosni i Hercegovini. Problem je u tome što Evropljani izgleda opet kasne, ili nedovoljno, oko toga usglašavaju akcije sa Amerikancima”.

    ​​​​​​​• Dolazak Bidena u Bijelu kuću balkanske nacije su doživjele različito: Srbi su bili tužni, a Bošnjaci i Albanci sretni. Mislite li da Bošnjaci konkretno imaju razloga da se vesele?

    “U neku ruku, zaista mislim da su Bošnjaci i Albanci imali razloga da se raduju dolasku Bidena na čelo Amerike. Ali, razloga za radost imaju i Srbi, jer Joe Biden, čiji rad pratim od kako sam došao u Ameriku je odgovoran političar i nema predrasuda prema nikome. Dakako, američku vanjsku politiku ne vodi samo jedan čovjek – američki predsjednik, već u tome učestvuje Kongres, razni eksperti i naravno lobistički krugovi. Zato je svaki politički redukcionizam koji upućuje na privrženost Bijele kuće na jedne kontra drugih – pogrešan. Ponekad je sasvim malo razlika, u ovisnosti je li na čelu demokratska ili republikanska administracija. To zamagljuje sliku i neracionalno zanemaruje analize koje objašnjavaju stvarnu lepezu američkih interesa. Ipak, ne treba zanemariti povijesnu istinu – da neodgovoran politički lider može promijeniti i kurs vanjske politike na neko vrijeme, čak i samo jednim lošim političkim potezom. Podsjetimo se, Beograd i Priština snose izvjesne konsekvence zbog brzopletog potpisivanja i prihvatanja nekih dijelova Trumpovog ad-hoc sporazuma između Kosova i Srbije u septembru 2020. posebno kad je riječ o olako obećanom prebacivanju njihovih ambasada u Jerusalem”.

    ​​​​​​​• Hoće li se nešto doista značajno promijeniti na balkanskoj političkoj sceni zbog Bidena?

    “Rekao bih da se već promijenilo, jer nakon odlaska Donalda Trumpa niko više ne govori o teritorijalnim razgraničenjima između Srbije i Kosova – ili tzv. korekcije granica i to još po etničkom principu. Da se to dogodilo, kao što je to propagirao bivši Trumpov izaslanik za pregovore Beograda i Prištine – Rick Granell, to bi otvorilo staru balkansku Pandorinu kutiju s mogućim implikacijama po Bosnu i Hercegovinu, ali možda i Sjevernu Makedoniju. Nasreću, mislim da je američka politika prema Balkanu zasnovana na bazičnom cilju uključenja regiona u NATO savez i otvorenom zagovaranju napretka svih tih zemalja ka članstvu u EU. Koliko će to potrajati to je sasvim drugo pitanje, na koga malo ko ima precizan odgovor, jer stvari treba staviti i u širi globalni kontekst u kome Pax-Americana više ne dominira kao prije”.

    ​​​​​​​• Da li je zbog svega toga i američko povlačenje iz Avganistana početak nove ere?

    “Rekao bih da je ta nova era već odavno počela, a da je povlačenje američkih vojnika iz Avganistana, iz tog najdužeg i najskupljeg rata koga je Amerika vodila – samo potvrda drugačijeg razmišljanja u Washingtonu. Amerika je sada suočena s najmanje dvije nove realnosti: one domaće sa svim ekonomskim, socijalnim i još uvijek rasnim problemima, kao i zdravstvenim izazovima zbog korone. I, one druge, globalne realnosti, po kojoj je, također već odavno napravljen zaokret američkih prioriteta ka Dalekoj Aziji i Kini. Vidjeli smo naime kako je predsjednik Biden na NATO samitu u Briselu (7. jula 2021) insistirao i isposlovao da se “kineska prijetnja“ unese kao novi sigurnosni portfolio u zajednički manifest alijanse. Tako je NATO savez prestao biti – samo “atlanski savez“, jer je dobio i svoju pacifičku dimenziju.

  • Dakako, mnogima je jasno da se Amerika umorila od ratova koje je u protekle dvije decenije, odmah nakon 11.septembra 2001 – započela i vodila na Bliskom istoku. A izostali su i vidljivi rezultati, bar kad je riječ o demokratizaciji tog regiona; to je bio zvanični narativ nakon sigurnosnog predeksta za pomenute intervencije u Avganistanu i Iraku. U međuvremenu su iskrsli novi problemi, Sirija, Libija, Yemen, propalo je “Arapsko proljeće“. Povrh svega, kao vruć krompir u rukama je onaj kronični problem oko Irana i njegove nuklearizacije. U tom kontekstu ne treba očekivati, bar ne tako brzo, da će se SAD drugačijie oslanjati, ili će bar donekle drukčije podržavati svoje tradicionalne i najvažnije saveznike u regionu – Izrael i Saudijsku Arabiju. Ali, sigurno da će biti još javne skrutinizacije politike Tel Aviva i Rijada.

    Što se novih ratova konkretno tiče, oni sigurno zadugo više neće biti konvencionalni. Vodit će se drugim savršenijim tehnološkim metodama u čemu će Amerika, iako uz sve više rivala, prema predviđanjima još zadugo biti vodeća zemlja. Ali, rekao bih da je izazov pandemije i kako će se ona hendlovati u pojedinim dijelovima svijeta prije toga na dnevnom redu i globalni izazov svima”.

     

    Poraz u Afganistanu, kako američko povlačenje gotovo unisono opisuju zapadni i vodeći američki mediji je “fijasko“, kako to navodi, recimo londonski “Economist“. Moglo bi se reći i da je “debakl“, kako o svemu piše “Financial Times“. Povlačenje američkih vojnika iz Avganistanu doista podsjeća na ono iz Vijetnama prije skoro pola stoljeća. Ali, zapadni analitičari se slažu da ovo jeste jedna vrsta prekretnice. Kabul 2021. i Saigon 1975. donekle su slični i u simboličnoj ravni. Znamo naime, da poslije vijetnamskog rata Amerika više nije bila ista na svjetskoj pozornici. Mnogi sada strahuju da će američki neprijatelji biti ohrabreni. I, da je, konkretno u Avganistanu – pogrešno vjerovati talibanima, ili s njima razvijati neku vojnu saradnju. Ima i onih koji se nadaju, da će im se Amerika sada moći više suprotstaviti i na pravi način svojim neprijateljima. Uostalom, Amerika se vratila na velika vrata, kada je 15 godina nakon Vijetnama – porazila svog ideološkog najvećeg rivala – tada Sovjetski savez. I, potom pomogla rušenje Gvozdene zavjese bez ijednog ispaljenog metka. Zato bi se poslije Avganistana mogla dogoditi jedna nova Amerika. Amerikanci će svakako izvući valjane pouke nakon svega”.

    Erol Avdović je od 1980. objavio veliki broj članaka u najreferentnijim medijima s područja bivše Jugoslavije. Nakon 1991. objavio je i intervjue sa većinom predsjednika i šefova vlada ili diplomatija sa Zapadnog Balkana. Imao je ekskluzivne intervjue sa glavnim sekretarima UN-a Kofi Annanom (čije je dijelove prenio The New York Times) i Ban Ki-moonom, te sa potpredsjednikom SAD Joe Bidenom. Objavljuje stručne članke iz oblasti UN-a i američke politike. Učestvovao je na panel diskusijama u UN-u i američkim univerzitetima Columbia i Leigh University. Kao analitičar se javljao i na globalnoj TV mreži “Al-Jazeera” English. U UN-u je uređivao poseban program na internet TV “ICastNews.com”.

    Autor je knjiga “Daytonska podmornica” (izdanje KAJ, Zagreb, 1996), i “Dnevnik imitacije”, (izdanje Grafos, Beograd, 1988). Bio je proglašen Novinarom godine (1999) od NRTV “Studio 99” iz Sarajeva. Dva puta je bio predsjednik UNCA-e (United Nations Correspondents Association, 1999 i 2000 godine) – udruženja akreditovanih novinara u UN-u iz oko 60 zemalja. Avdović objavljuje na bosanskom, hrvatskom i makedonskom, kao i na engleskom i turskom jeziku.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje