U otvorenom i opuštenom razgovoru sa urednicom Sanelom Prašović Gadžo Enis Bešlagić je govorio o tome šta mu je u 2015. godini bilo najljepše i najvrijednije:

„Mnogo je nekih lijepih događaja koji su se desili i nažalost mnogo onih koji su to kvarili, svakodnevno neke druge vijesti. Ne bih ništa sada izdvajao posebno jer čim nešto izdvojite onda se ovi drugi osjećaju ugroženo sa pitanjem zašto je to najljepše, a ovo drugo nije i nekada kada se dese neke ružne stvari smatram da će se  iz toga stvoriti nešto dobro. I to ima nešto svoje, kada se nešto desi što možda i nije baš toliko dobro to može bude neka poruka da znamo kako ćemo se dalje ponašati u životu.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo da li je bilo nekih tužnih događaja, Enis Bešlagić je rekao:

„Svakodnevno ja sam i tužan i sretan čovjek. Meni se osjećanja tako izmjenjaju da je to nevjerovatno, mene ljudi doživljavaju po ulogama iz serija i imam osjećaj da sam ja čovjek bez ikakvih problema, uvijek nasmijan i ja sam tako njih naučio i ja znam kada izađem među ljude da oni to od mene očekuju i ja to njima onda pružim. Ono što sam ja kada se zatvorim u automobil i kada putujem negdje, šta je to duboko u meni, gdje sam ja to tužan, gdje sam nesretan, imam osjećaj da nekada ja ne mogu svima pružiti toliko ni ljubavi ni pažnje ni mogućnosti da me neko upozna na onaj način kakav ja jesam i oni imaju sliku o meni onakvu kakvu imaju preko medija. Ja bih nekada pomogao i više ali jednostavno nije moje da ja svima niti mogu pomoći, ali kada sam odlazio u neke posjete bolnicama i kada ljudi kažu da im ja donesem još malo radosti to za mene bude najveća nagrada, to znači da vrijedi to što ti radiš bez obzira što će neko reći šta će on, ali se ne baviš s tim. Četrdeset godina je iza mene, vrijeme je da staneš iza svog rada, vrijeme je da možeš pogledati sve ljude u oči. Predivno je što znaš da ti niko nikada iz politike nije valjao, iz biznisa, da si uspio, da radiš u regionu, da radiš gdje te ljudi razumiju, gdje se ne moraš prilagođavati, da te ljudi prihvate tako kakav jesi. To je za mene najveća nagrada.“

Na upit urednice Prašović Gadžo kakav je Enis zapravo, Bešlagić je odgovorio:

„Ja sam jedna emotivna osoba i jako bih volio da je to nešto sve pravično, nisam čovjek koji osuđuje ljude, pokušavam shvatiti i razumijeti zbog čega neko radi te neke stvari pa makar one bile loše, zbog čega on to radi, svako u sebi ima neko opravdanje, da li je to iz straha, da li je iz nekog uvjerenja u nešto pa pokušavaš i to odgonetnuti pa dati neki odgovor ili drugima da tako ne rade, da takvi ne budu. Djeca su odrasla uz neke serije  koje sam ja radio, pa kad su imali 10 godina sada već imaju 22 godine, to su već ozbiljni momci i djevojke koji sutra trebaju imati svoju porodicu i onda imaš i tu vrstu odgovornosti. Smatram da se to sve mora pratiti, da moraš i njima biti primjer, a s druge strane ne želim ni ja gubiti sebe i ja želim da sam opušten, normalan čovjek koji će zapjevati.“

Upitan da prokomentira svoj odnos sa političarima, bh. glumac Enis Bešlagić je rekao:

„Ja sam s političarima kakvi su i oni sa mnom, s nekima imam korektan odnos, neke ne znam, s nekima sam pravo dobar. Ja ne smatram da oni obnašaju neku funkciju, smatram samo da su oni nesposobni da ne znaju ništa drugo raditi osim biti to i onda čuvaju svoje pozicije što je normalno, oni ne bi znali sada izaći i u firmi raditi od 7 do 4 i ja njih razumijem da oni žele da što duže opstanu, ali smatram da su isto miševi, nekoliko njih nisu miševi, npr. Dodik nije miš, on ima stav, ali u Federaciji ima mnogo miševa jer nemaju stav. Zaista smatram da političar mora imati stav, mora znati šta želi i mora se znati boriti za svoj narod, a kada kažem za svoj narod onda mislim na sve građane Bosne i Hercegovine. Smatram da niko nije Bosanac i Hercegovac ko ne voli i Banja Luku, ko ne voli Prijedor i Tešanj i Zenicu i Sarajevo i Tuzlu. To su lažni Bosanci i Hercegovci koji se kite samo svojom mahalom, svojom avlijom, svojom županijom, svojim kantonom. Ako su Bošnjaci izabrali da im to bude jedina domovina, ako žele Bosni i Hercegovini dobro moja poruka im je da vole svaki pedalj ove zemlje, da cijene ono isto drvo u Republici Srpskoj kao i u Federaciji, da cijene onaj isti papirić bačen kroz prozor jer on truje i prlja našu zemlju, a mi smo ogledalo naše zemlje, naše rijeke su ogledalo nas, nije samo pitanje politike jednog političara stav cijelog naroda.“

U emisiji INTERVIEW20 Enis Bešlagić je prokomentarisao ulogu u filmu Gori Vatra i ulogu u seriji Naša mala klinika:

„Genijalni Pjer Žalica, kao prijatelj, kao čovjek, sva ta atmosfera oko tog filma, grad Tešanj koji se dao za taj film i tada je bila super priča kada je načelnik općine Tešanj dobio scenario da pročita jer je to isto jedna širina grada kada neko kaže koliko si uzak, on je dobio scenario za film i kao što znate načelnik općine Tešanj tamo krije papire  kojeg igra Saša Petrović, , dolaze stranci i sada je to bila varijanta da li će pristati. Tada je načelnik rekao ko se prepozna prepozna, vi ste umjetnici, vi snimate film, ako je Enis Bešlagić tu koji je građanin našeg grada, ako on smatra da je to ok za ovaj grad, mi to podržavamo. Pjer je rekao da dugo nije sreo tako, jer uvijek mora objašnjavati zašto ovo, zašto ono. Ta širina je bila tu, možda jeste ta uloga. Ali ono što je donijelo neku misiju je bila uloga Šemse, ona nekako ide između te djece još, ja volim kada ta djeca prilaze i još su napisali neka pisma, ja vjerujem da zaista ima budućnosti za tu djecu, za tu generaciju ma koliko mi mislili da oni žive podijeljeni, neka žive i neka svako svoje voli i cijeni i treba da voli i cijeni i ne treba nikoga gušiti zbog toga i treba poštovati, ali ja mislim da ima volje jer ta djeca žele da putuju, da se druže, naše je samo da smo otvoreni i pristupačni.“

Na pitanje urednice Sanele Prašović Gadžo kakvu bi ulogu želio dobiti  i da li bi neku ulogu odbio, Bešlagić je rekao:

„Ja bih jednog starog ribara koji ide na lignje, lignjari negdje, volio bih tu ulogu dočekati, starac i more i nigdje nikoga. Prvo dočekao si starost, nije te nešto safatalo prije pa si morao ranije otići, da nekako dođeš u tu situaciju da si neki životni vijek uspio završiti, da ne moram živjeti od glume, da ne moram skakati na sto strana, da se taj neki mir nađe i onda da uživaš u tim ljepotama koje je Bog stvorio. Bilo je uloga koje sam odbijao i redovno odbijam. Ne reklamiram alkohol i cigarete, ne zato što sam pripadnik neke organizacije terorističke nego zato što sam vjernik, zato što ne želim da radim ništa što je loše za djecu, ne želim da uradim reklamu bez obzira što da li ti pio ili ne pio, da li ti pušio ili ne pušio, ti ne možeš reklamirati nešto, imaš moralnu odgovornost. Nešto zbog čega će neko dobiti karcinom pluća, to su društveno-socijalne odgovornosti, ne možeš reklamirati alkohol jer ako sam ja u udruženju gdje se žene majke bore protiv alkoholizma u porodici. imate taj problem generalno, imate problem gdje omladina gine na cestama zbog alkohola. Moraš imati i tu vrstu odgovornosti. Uloge sam odbijao jer se nekada ne vidim u toj ulozi ili mi se ne svidi scenario.“