Elvis Špiodić mladić koji je 1995. kao 11-godišnji dječak preživio genocid u Srebrenici, dvije decenije kasnije sa nekoliko njegovih vršnjak vratio se u Srebrenicu. Sa još nekoliko dječaka koji su preživjeli, s ciljem da se genocid nikada ne zaboravi, osnovali su i udrugu logoraša.

Srebrenica 1995. godine. Mjesto Potočari. Nekadašnji kompleks tvornice akumulator u tim ljetnim danima – pretvorio se u najveći logor na prostoru BiH. Tisuće ljudi, nesretnih sudbina, na jednom mjestu, sa samo jednom nadom i željom – preživjeti život koji im se pretvorio u pravi pakao.

Umjesto na igralištima i školama – na ovom mjestu završilo je i nekoliko tisuća djece. Među njima i tada 11-godišnji Elvis Špiodić.

“Na slici sam ja. Nastala je u augustu 1995. godine kada smo prešli u Tuzlu i ova slika je presudila, noga je bila u gipsu, nisam mogao sići s kamiona, a svi ostali koji su sišli su pobijeni. Taj gips mi je spasio život”, sjeća se Elvis Špiodić.

I povratak u prošlost. Svaki dolazak u Potočare, ponovno otvaraju stare rane i traume koje su obilježile život ovog čovjeka. Tada 11-godišnjeg djeteta.

“Kada se dogodio 11. juli i pad Srebrenice, ja sam došao u fabriku akumulatora, bio sam ranjen, imao sam gips i ovdje sam jednu noć prenoćio”, kaže Špiodić i nastavlja:

“Bila je to strašna noć koje ću se sjećati cijelog života. Noć puna straha, ružnih scena. Dolazili su srpski vojnici u UN uniformama, stvorila se panika, jauci djece, žena”.

Elvis je ovdje proveo jednu noć. Dan poslije – razdvojen je od svojih najmilijih. Završio je u zloglasnom kamionu s ostalim ozlijeđenim. Kamionima koji su tada vozili ravno u smrt. Više pogledajte ovdje

“Mi smo povezeni za Tuzlu, ali smo završili u mjesto Luke i tu smo istovareni. Oni koji su sposobni bili – sišli su, a ja i još jedan čovjek smo ostali na kamionu”, otkriva Elvis. 

Više pogledajte ovdje. (N1)