Srijeda, 4. Avgusta 2021.
Tuzlanski.ba logo

Dževa Avdić: Smijeh djece Srebrenice je najveća osveta

Preuzmite sliku

Odrasla sam preko noći – nisam imala dom, djetinjstvo, slobodu i radost, ali preživjeli smo, rekla je za Anadolu Agency (AA) Dževa Avdić

Rat! Djevojčica je morala sazreti preko noći! Nemam i nisam imala prilike biti dijete i nikada je neću više imati! Niko i ničim mi to ne može nadoknaditi! Moje djetinjstvo je kao ispušteni balon, otišlo i nikada se neće vratiti. A čovjek bez djetinjstva je kao bez dijela tijela. Ponekad osjeća da ga boli na promjene vremena, iako ga nema! Voljela bih da imam barem sjećanje. Nema ničega! Uzeli su mi dječiju radost i mladost, uzeli su mi temelj! …. Smijeh djece Srebrenice i nakon 20 godina je najveća osveta. Mi smo živi, mi smo djeca koja bez temelja-djetinjstva grade budućnost i krovove. Mi smo snaga lošeg vremena! Ubili su mi djetinjstvo, ali ne i sjećanje na zločin!

Tako u svojoj knjizi Dževa Avdić piše o Srebrenici, mjestu gdje je počinjen genocide, najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Avdić je sa nepunih šest godina preživjela genocid. Gledala je kako srpski vojnici rastavljaju muškarce od žena, očeve od djece, izgladnjele ljude, ubijanja, mučenja… Srebrenički genocid koji je vidjela dokumentovala je u knjizi “Moj osmijeh je moja osveta”.

Iako je bila mala djevojčica Avdić se dobro sjeća golgote kroz koju su prošle njene komšije, rodbina, sugrađani. Dom gdje je rođena zajedno sa roditeljima i bratom napustila je početkom 1992. godine. U Srebrenici ubijeno joj je više članova porodice. Njen otac među rijetkim je Srebreničanima koji se spasio.

  • Dževa je sa majkom i bratom provela dvije noći u logoru Potočari. Spasili su se, ali sve što se dešavalo jula 1995. godine na nju je ostavilo neizbrisiv trag.

    “Odrasla sam preko noći – nisam imala dom, djetinjstvo, slobodu i radost, ali preživjeli smo”, rekla je za Agenciju Anadolija (AA) Avdić, istakavši:

    ”Danas sam na mjestu gdje je prije 29 godina naš dom izgorio u plamenu i od tada smo postali izbjeglice u vlastitoj domovini. Imala sam nepunih šest godina i kao dijete ostala bez temelja života i dječije radosti. Nisam imala dom, djetinjstvo, slobodu i radost, ali preživjeli smo. Od pepela je trebalo sagraditi dom, sreću, radost i uspješnu stazu života kojom danas koračam. Ustvari trebalo je živjeti Srebrenicu svaki dan u godini, ne samo 11. jula. Moji roditelji i brat, heroji u miru, su beskrajnom podrškom i zajedništvom uspjeli da mi budu najveća oaza mira i sreće, iz koje sam crpila snagu i snažno koračala naprijed svih ovih 29 godina poslije rata”.

    Ispričala je šta se dešavalo 11. jula u Srebrenici.

    ”U aprilu 1992. godine sam sa nepunih šest godina izgubila dom, rat je počeo. Odrasla sam preko noći, često kažem da nikada ustvari nisam ni imala priliku biti dijete. U Srebrenici sam završila tri razreda osnovne škole kojih se ni ne sjećam, ne sjećam se kako sam naučila pisati i čitati!? Nije bilo dječije bezbrižnosti, zapravo je vladao ogroman strah od smrti i borba za život, čak i djece. Jedina dječija igra koju pamtim jeste da me mama puštala u haustor na pola sata između granatiranja da s drugaricama igram ‘gume’. Zapravo mislim da djeca nisu bila svjesna rata, ali da ih je rat nesvjesno učinio odraslim”, govorila je Avdić, dodavši:

    ”Moj otac i brat su preživjeli genocid u Srebrenici. Majka je izgubila dva brata, amidžu, amidžiće, dajdže i njihove sinove… Skoro 30 članova uže familije. Najstariji brat od mog oca nije preživio genocid. Tog 11. jula 1995. godine samo smo čuli vrisak u zgradi: ‘Ušli su u Srebrenicu, svi moramo prema Potočarima’. Otac se već našao na izlaznim vratima, a mama je nas spremala. Prišli smo vratima da ga zagrlimo, ne sluteći da nam je to možda zadnji susret. Otac je rekao majci da nas čuva, čvrsto nas zagrlio i krenuo putem spasa. U drugom trenutku smo se već našli na ulici prema Potočarima koji je bila potpuno ispunjena masom izbezumljeni i uplašenih ljudi. Sa majkom i bratom sam provela dvije noći u logoru Potočari. Nakon 11 dana od pada Srebrenice otac nas je pronašao na slobodnoj teritoriji u Lukavcu, mjesto Puračić. Vidjela sam ga na kraju ulice u pocijepanim hlačama i majci, otegnula se iz maminih ruku i našla se u njegovom zagrljaju puštajući vrisak djeteta koji je odjekivao ulicom”.

    Navodi da su djece Srebrenice i sva djeca rata za ovih 29 godina prošla nevidljivu i hrabru borbu.

    ”To su generacije koje stvaraju novu eru na vlastitoj ratnoj traumi, boli i gubitcima koji su nenadoknadivi. Hrabro i dostojanstveno koračaju stazama onih koji za to nisu imali priliku, samo zato jer su se drugačije zvali. Praznici i sve životne radosti su nepotpune, jer biti preživjeli znači nositi vječno obilježje i obavezu na trajno sjećanje. Nažalost, i preživjeli odlaze na Vječno putovanje, sve ih je manje”, pričala je Avdić.

    Osvrnula se i na knjigu koju je napisala i objavila 2016. godine “Moj osmijeh je moja osveta”.

    ”Potreba da govorim u ime onih koji više ne mogu govoriti je nastala kao čista, iskonska potreba duše da se odužim za život. Šestogodišnja djevojčica koja je preživjela rat i ne zna kako je naučila čitati i pisati je ustvari vlastita alhemičarka života. Moja knjiga ‘Moj osmijeh je moja osveta’, čiji je izdavač Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, živi već pet godina. Nakon skoro 30 promocija u gradovima Bosne i Hercegovine prevedena je na engleski i perzijski jezik, a u Iranu smo imali dvije promocije. Također, knjiga je urađena na CD-u i dio je knjižnog fonda Biblioteke za slijepa i slabovidna lica Bosne i Hercegovine. U izdanju Centra za slijepu i slabovidnih djecu i omladinu knjiga ‘Moj osmijeh je moja osveta’ je izdata i na Brajevom pismu”, kazala je Avdić.

    Prošle godine, na osnovu knjige snimljen je prvi dokumentarni film i domaćoj produkciji pod nazivom “Pronašla sam svjetlo”.

    ”Knjiga je posvećena mojim roditeljima, heroima moje životne staze, i svih vrijednosnih i etičkih vertikala po kojim živim. Nadam se da je konačno došlo vrijeme da shvatimo da su priče preživjelih i živi svjedoci zlata vrijedni, jer svakim danom ih je sve manje. Na osnovu brojnih pozitivnih kritika stručnjaka, krajnji cilj je da knjiga ‘Moj osmijeh je moja osveta’ bude dio školskih biblioteka”, poručila je Avdić.

    Mjesto zločina

    ”Postoje neke tišine koje odjekuju najjačim glasom, krikom, ma gdje se mi nalazili u tom trenutku. Postoje POTOČARI – poljana smrti. Postoji dan kada svi izgubimo racionalnu moć. Postoji 11. juli, dan kada smo svi zajedno i mrtvi i živi! Dok bjelina nišana govori o veličini njihova zla, duša zadrhti negdje unutra, nekontrolisano, bolno”, dio je iz knjige “Moj osmijeh je moja osveta”.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje