Subota, 23. Novembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Dvadeseta godišnjica reintegracije dijelova Sarajeva: Nakon četverogodišnje okupacije povratak na uništena ognjišta

Nakon opsade Sarajeva koja je trajala više od 1.400 dana 1996. godine reintegrisani su dijelovi glavnog grada Bosne i Hercegovine. Poslije skoro četiri godine okupacije 24. februara policija Federacije BiH je ušla u Vogošću, 25. februara u Rajlovac, Dobroševiće, Nedžariće, Aerodromsko naselje, a 29. u Ilijaš. Početkom marta uslijedila je reintegracija Hadžića, Ilidže, dijela Trnova, te Starog grada i Grbavice, a zatim i Dobrinje.

Tada se u svoj dom u Otesu vratila i Maida Zametica sa porodicom. Danas profesorica ekonomske grupe predmeta u Saobraćajnoj školi u Velešićima prisjetila se za AA dana kada je morala napustiti svoj stan u Otesu u koji se 1996. godine ponovo vratila.

“Bila sam ovdje do zadnjeg dana kada je Otes pao. Iz ove zgrade smo svi pobjegli i otišli malo dublje u Otes pa smo improvizovali sklonište za djecu. Nekako smo se borili dok nismo morali skroz otići. Nismo se mogli vratiti ovdje, bile su postavljene barikade”, prisjetila se Zametica.

– Plač nakon povratka – 

Do rata, ali i kada je počeo svi su zajedno živjeli i trudili se da prežive.

“To je trajalo. Plač djece kada nemaju šta jesti, kada nemaju šta popiti, psihički je bilo jako teško podnijeti. Svi smo morali otići u grad, bilo gdje”, prisjetila se Zametica. Tada su i tenkovi ušli u Otes gdje je ubijano stanovništvo koje nije napustilo svoje domove. Do reintegracije niko nije mogao doći, niko se nije mogao vratiti. Potpisan je Dejton, došla reintegracija, mi smo prvi došli ovdje i imali smo šta i vidjeti. Sjedila sam i plakala. Vidjela sam ruševine, nije bilo ničeg. Bio je samo oklop ove zgrade sa velikim rupama. Nije bilo prozora. Sve su odnijeli”, rekla je Zametica.

Našla je samo glavu od igračke Pink Pantera koja je pripadala njenoj kćerki.

“Onda smo krenuli sve iznova da gradimo. Sami gradili, renovirali i danas imamo šta imamo, opet sve. Nadala sam se te 1996., a i danas se nadam da će biti bolje. Tog momenta sam se osjećala jako tužno”, ispričala je Zametica.

Danas u njenoj okolini, a i u komšiluku promijenila se struktura ljudi, dosta njih je stradalo i ništa nije kao prije rata. Nema komšijskih odnosa koji su postojali kada su svi disali jednim plućima.

“Ne osjećam kao da je to isto mjesto. To su bila neka zlatna vremena kada se živjelo normalno, lijepo i složno. Sada toga nema. Šta je bila svrha toga, ima li nekih pomaka? Ja ih ne vidim. Ne vidim ni danas ništa bolje, ni za moje dijete, ni za moje učenike kao mlada bića”, poručila je Zametica.

Kada sretne stare komšije pita ih da se nekada prisjete lijepih prijeratnih samo odmahnu rukom i kažu: “Teška tema”.

“Do rata šta je čovjek imao ne može to više postići, može materijalno ,ali u duši ne. Nije više isto”, dodala je Zametica.

– Grbavica poput Hirošime – 

Kada su početkom 1992. godine jedno od najvećih sarajevskih naselja Grbavicu okupirali pripadnici vojske bosanskih Srba i Jugoslavenske narodne armije, tamošnje stanovništvo nije vjerovalo da će to naselje postati veliki koncentracioni logor i mjesto stradanja, mučenja, ubijanja i silovanja.

Grbavica je tokom skoro četiri godine okupacije bila odsječena od ostatka Sarajeva, od raskrsnice na Vrbanja mostu, nizvodno Miljackom pa sve do raskrsnice kod zgrade Loris i stadiona Željezničara. Za to vrijeme, Grbavica i stanovnici tog opkoljenog mjesta bile su žrtve razjarenih hordi, vandala, silovatelja i ubica, a život u strahu postao je svakodnevnica.

Tako je bilo sve do 19. marta 1996. godine kada je Grbavica oslobođena. Prvi koji je tog popodneva ušao na Grbavicu bio je Avdo Hebib, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH u pratnji svoje jedinice. Hebib je u razgovoru za AA dvije decenije nakon prvog koraka na Grbavici rekao da su ti momenti nezaboravni. Grbavica je izgledala poput betonske džungle, s bujnom i neuređenom vegetacijom, većina objekata bila je opljačkana i zapaljena, a instalacije u potpunosti devastirane.

“Mislim da je Grbavica u tom trenutnku bila slična Hirošimi. Sve ove prozore koje sada vidimo, bilo je crno, sve je paljeno pred naš ulazak, slavine od vodovodnih cijevi su skidane, voda je tekla po stanovima, gorjeli su stanovi. Na prozorima su se pojavljivali građani, plakali, aplaudirali našem ulasku. Bilo je emotivno kad vidite da mašu, da plaču, nakon četiri godine zatvora i logora, šta su sve preživljavali ti ljudi, dolazite kao oslobodioci. Bilo je porušeno, smeće, neuredno, bilo je nikakvo, niste mogli da prepoznate današnju Grbavicu. Grbavica je bila poseban logor u ‘sarajevskom logoru'”, rekao je Hebib.

Riječ “reintegracija”, kako ističe, umanjuje stvarni značaj svega što se desilo tokom oslobođenja sarajevskih naselja i tvrdi da je pravi i ispravni termin jedino – oslobođenje.  Ulaskom na Grbavicu, prisjeća se Hebib, policajci koje je predvodio bili u spremni na najgore.

“Najgore mi je bilo kad smo došli i rekli su mi da u jednom neboderu gori stan, vidio se plamen u zgradi i čuo se plač djeteta u tom stanu. Tu su bili i talijanski vojnici iz našeg školskog centra MUP-a, rekao sam im da pomognu, nekoliko njih je uletjelo u taj stan i iznijeli su to dijete. Kasnije sam njihovom komandantu, generalu brigade, predložio da se ti vojnici odlikuju. Kasnije sam saznao da ih je ministar odbrane Italije nagradio i odlikovao za hrabrost za taj čin. Kad smo ovdje ušli tog dana, imao sam svoju stalnu pratnju pomoćnika i službenika i dobro osiguranje jer smo bili spremni na sve što se može desiti. Nismo se dali uopće iznenaditi, očekivali smo da nam se može svašta ružnoga desiti. Čitav proces oslobađanja Sarajeva je prošao da nijedan moj policajac nije ni ranjen, bilo je vrlo ružnih i teških pokušaja”, ističe Hebib.

– Sloboda na Grbavicu stigla među posljednjim – 

Dodaje kako je Grbavica među zadnjim naseljima Sarajeva koje je oslobođeno.

“Skoro da sam upravo ovdje bio gdje stojim jer 19. marta kada smo ulazili na Grbavicu da je oslobodimo, to je bio završni dio oslobađanja Sarajeva. Završni dio bio je na Trebeviću gdje smo izmjestili tog dana zastavu sa ljiljanima, 12 metara. I prije sam govorio da ću osloboditi Sarajevo kad popijem kahvu iz fildžana na Trebeviću, kad smo došli gore, dočekala me tacna puna fildžana i kahve gore”, rekao je Hebib kroz smijeh.

Prijećajući se Grbavice na dan njenog oslobođenja, Hebib naglašava da taj dan većina stanovnika tog naselja danas dočekuje sa tužnim sjećanjima na ono što su tada zatekli u njemu. Slike naselja nakon povratka njenih brojnih mještana, ispunile su naslovnice brojnih novina.

Hebib podsjeća kako je život i smrt na Grbavici tokom četiri godine okupacije uvjetovalo raspoloženje vojnika duž naselja koji su, dok su jedne odvodili, druge ubijali, silovali ili pljačkali. Današnje stanovništvo prisjeća se kako su se, iako pod opsadom, u tom naselju pravoslavci, muslimani i katolici, stalno pomagali koliko su to prilike dozvoljavale.

– Nemaran odnos prema prošlosti – 

Zlo je pobjeđivalo dobro sve četiri godine okupacije Grbavice, ali posebno 14. juna 1992. kada je ljudska monstruoznost ubila ljudskost. Tog dana, ozloglašeni “monstrum sa Grbavice” Veselin Vlahović Batko ubio je poznatog sarajevskog sportistu Gorana Čengića koji je tragično stradao u pokušaju da od Batkove zločinačke ruke zaštiti svog komšiju Husniju Ćerimagića, koji je također tada ubijen.

Takvi događaji, kako kaže Hebib, nikada ne bi smjeli biti zaboravljeni. Ističe kako stanovnici Sarajeva, bez obzira na sve nedaće koje su prošli, danas nerado podsjećaju na rat i prema svojoj prošlosti se odnose nemarno.

Rijetke su, kako kaže, manifestacije obilježavanja značajnih datuma u historiji grada, a njima ne prisustvuju “pravi” ljudi.

“Nisam zadovoljan što mi tu storiju oslobađanja Sarajeva, koncentracionog logora, koji je poslije Lenjingrada najdruže bio koncentracioni logor, nismo u stanju da napravimo dobar film o oslobađanju Sarajeva, da zabilježimo sve strahote i stradanja u svim općinama. Niko od naših nije pokazao interes, znam da je turska televizija tada pratila me od ulaska u Vogošću do Trebevića, imaju sve snimljeno. Turci imaju a mi nemamo, nažalost. Tako se odnosimo prema svojoj historiji, onda se čudimo što ne daju djeci da uče historiju, kad je mi nećemo da zapišemo i snimimo. Odem na obilježavanje datuma – tamo gdje me pozovu. Redovno me pozovu u Vogošću, za sve druge općine, Hadžiće, ilidža, čelni ljudi tih naselja su po mom mišljenju malo privatizirali taj čin oslobađanja, prave projekte obilježavanja na svoj način što pomalo odudara od onoga što je bilo. Radi mene nije bitno jesam li tu ili nisam, ali imaju ljudi koji trebaju biti tu. Ni u jednoj općini policija, ja kažem moja policija, nije dobila ni komad papira u znak zahvalnosti za ono što su uradili za te općine. Tako se odnose prema policiji, ali to je historija. Naš narod ne bi smio biti žrtva tog zaborava jer ono što se zaboravlja, toga nije ni bilo”, zaključuje Hebib.

Grbavica je zbog svih ratnih dešavanja u njoj, više puta i opjevana, a dio njenih ulica i događaja po uzoru na stvarne ratne događaje, našao je svoje mjesto nekoliko puta i na filmskim platnim bh. režisera. (Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: ,