I šta da kažemo našoj djeci? Da smo uzalud bacali frižidere, veš-mašine, školjke od Fića u rijeke?

Poznato je to svima, zašto da se lažemo: ljudi smo sa posebnim potrebama. Da prostite, ne znamo iza sebe počistiti. Ni materijalno ni duhovno. Ni ekonomski ni politički. Smeća ima, sve se vitla od Triglava do Đevđelije, od Dunava do Jadrana. Kante, korpe, sepeti, limenke, kese, razbijeni kontejneri smeća… I uvijek je bilo tako. Nekad poneki režim malo pritisne, pa se narod snebiva, ali većinom lakoruk baci iza sebe sve što ne stavi u svoj probavni trakt. A i to istrese gdje stigne. Do polovine hajvan, od polovine kvaziinsan.

Konkretno, evo svi zajedno smo se, navodno, od stida stidom crvenjeli kada je grupa turista negdje iz Azije uzela na svoja nejaka pleća surovi zadatak čišćenja naše sramote u parku At Mejdan u Sarajevu. Njih 15 opsesivno-kompulsivnih komandosa sa drugog kraja svijeta došli turistički, pa čiste li, čiste. I ne bismo mi ni znali za našu bruku da dokoni digitalni nomad nije uzeo mobitel, pa ovjekovječio sramotu.

Ima toga, da se ne lažemo, širom svijeta. To da narod jedne zemlje ne prepoznaje slabosti u svojoj bašti. I to jeste baš izraženo. Ne znaš ti šta ti fali, a čega imaš viška dok neko drugi to ne vidi, ne sagleda i dok ti ne objasni. Tako, na primjer, Švedi mnogo rade, čudno su uštogljeni i još čudnije “relaksirani”. I dok im Balkanac na to ne ukaže, ne bi oni znali kad prestaje posao, a počinje vafl. Isto je i sa Nijemcima, Austrijancima, pa i sa pomenutim turistima iz Južne Koreje ili Japana. Oni su tamo dozlaboga zauzeti pedanterijom. Rade, a kad ne rade, onda hajkingom, kikingom i ostalim -inzima istjeruju neoliberalne đavle iz sebe.

Zašto bismo mi bili dovijeka budale?

To da bacaju smeće po parkovima – a što je naše sada već vjekovno naslijeđe – ne pada im na pamet, ali živ čovjek svašta uči i vidi u životu svome, pa ti tako i stanovnik Kjota kupi kesetine u po parka sarajevskog. E, sad, ne zna Kjoćanac da su nama kese zaštitni znak. Trademark naše kulture. Od rijeka, jezera, planina, mora, parkova do njiva, šuma i oranica. Kod nas kesa i plastičnih ambalaža nema jedino u minskom polju, a i to je upitno.

No, kako narod naš kaže, prve se kese, flaše i limenke u travu bacaju, te se tako i prvi ekološki turisti iz Azije bacaju u neprofitni bunar. Jer, da su gradonačelnik Abdulah Skaka i tim mu bili spremni, ne bi ova ničim izazvana akcija prošla nekažnjeno. Prvo i osnovno: nemaš pasoš Bosne i Hercegovine, a kupiš smeće; to ti je, jarane, 20 evra kazne na mjestu događaja! Ili – da platiš 30 evra za ekspediciju od 15 ljudi u ekstremno adrenalinskom sakupljanju smeća.

Pa da! Čitav svijet naplaćuje uživanje u lokalnim guštima, zašto bismo mi bili dovijeka budale? Trebalo bi, za početak, Bosnu i Hercegovinu proglasiti destinacijom ekstremnog antiekološkog turizma. Pa onda naplaćivati osviještenim adrenalinsko-opsesivno-kompulsivnim frikovima da nam čiste gradove, sela, parkove, rijeke, jezera, more… Shvatili ste.

Jedinstveni spas od nas samih

Od Trebevića do Marijinog Dvora, od Šehera Gornjeg do Malte, od Sarajeva do Banje Luke… ima da nam zemljom špartaju čistači i smetljari iz dalekog svijeta. I plaćaju užitke zaboravljene. Jer, njima kesetine po parkovima nisu visile nikada, ili su, eventualno, visile poslije hipi skupova 1968. Jer, mi ne znamo, ne možemo, nismo željni niti voljni da živimo život dostojan čovjeka. Jer, nas je sramota počistiti za samim sobom, a, ne daj Bože, za nekim drugim. Jer se i dan-danas sprdamo sa Japancima i Korejcima, koji čiste naša g***a. Eto, to je nama naša borba dala.

No, sve u svemu, u paralelnom univerzumu jednog velikog smetljišta koje se Balkan zove, a za koje godinama uporno lažemo sebe i druge da je riječ o “prelijepim prirodnim potencijalima”, ovi dalekoistočni smećar-turisti biće jedinstveni spas od nas samih.

A, vjerujte, biće posla i za najrevnosnije sinove i kćeri japanske filozofije izvrsnosti. Od Manjače iznad Banje Luke, na kojoj se u dužini desetak kilometara proteže šuma kesetina, do zatrovane rijeke Spreče, otrovnice, koja kolje riblji fond do Bosne i Save. Eto, omakla nam se ljudska greška u trovanju. Biće posla za dobre duše azijske od Trebinja do Cazina, od Livna do Bijeljine.

Gradonačelnici i bilateralni ekološki forum

Pa da je ovdje otvoriti spalionicu, grijali bismo se i struju proizvodili od sopstvenog smeća barem 100 godina. Ali, ako i za to nismo sposobni, dobri Azijati – bujrum! Po simboličnih 20 evra možete do mile volje čistiti naše smeće. Istina-bog, jesmo ekološki diletanti, ali vama to ne smeta. Vama ne smeta da čistite, a nama ne smeta da u smeću živimo.

I, na koncu, evo vam dva grada koji se građanstvom kite – Banja Luka i Sarajevo. Bilo bi lijepo da gradonačelnici Abdulah Skaka i Igor Radojičić naprave kakav bilateralni ekološki forum, zajedno sa dalekoistočnim turističkim agencijama. Pa, kom’ obojci, kom’ plastične flaše. Da se ozakoni program djelovanja ovih komandosa, što nam iz očiju vade našu najveću svetinju, smeće.

A, budimo do kraja iskreni, ako su već krenuli da otimaju naše svetinje, naše kese, flaše i limenke iz centra Sarajeva, pa šta nas čeka sutra? Zar ćemo dočekati, kuku nama, da nam i minska polja razminiraju?

Da se ne ponovi sarajevski At Mejdan

Zamislite, probudimo se jednog dana sa čistim riječnim koritima, planinama koje nisu posute plastikom i staklom, poljanama bez mina, parkovima na kojima raste trava, za Boga miloga… Pa, ko će taj užas prihvatiti? I šta da kažemo našoj djeci? Da smo uzalud bacali frižidere, veš-mašine, školjke od Fića u rijeke? Da smo se uzalud trudili limenkama od soka i piva zasaditi svaku uncu zemlje naše? Da smo – uz runolist, jagorčevinu, maslačak – sadili i mine, kojih više nema. Pa je l’ to pravda? Naravno da nije!

I zato, braćo iz Kjota, Tokija, Seula i pustopoljina, ako hoćete da uklanjate naše nacionalno blago, prvo platite, pa onda čistite. Ne smijemo dozvoliti da nam besplatno čiste parkove, kao neki dan. Ne smije se više ponoviti sarajevski At Mejdan. Na sramotu svih nas, koji obraza od obraza nemamo. (Dragan Bursać | Al Jazeera)