U gradu Doboju, u Bosni i Herecgovini, u stanu u kojem danas živi sama, dočekala je Zekija Pličanić ekipu Anadolu Agency (AA).

Bajram i njegovi običaji su joj iznimno dragi. Prisjećajući se svoga djetinjstva, počinje priču o svojim roditeljima. Kaže da su imali jako lijep i skladan brak u kojem su izrodili dvanaestero djece, od kojih je jedno odmah po rođenju umrlo.

„Otac je radio u trgovini, a majka je bila domaćica, ali domaćica koja je znala od ničega napraviti svašta. Šila je, plela je, vezla je, kuhala, kerala, a hobi joj je naprosto bio da mlade djevojke okuplja oko sebe i da im prenosi svoje znanje iz domaćinstva“, kazala je Zekija Pličanić.

Majka joj je završila nekadašnju stručnu domaćinsku školu u Doboju.

„Majka nam potiče od jedne begovske porodice. Djed joj je bio Ganibeg Kapetanović. Njegovo je porijeklo iz Nevesinja, Bileće, pa oni, ustvari, nisu Kapetanovići nego su bili na rubu dvije kapetanije, i onda su tako s vremenom dobili prezime Kapetanović. Bilo ih je dosta, jedan dio je bio izrazito pobožan, a drugi komunistički nastrojen pa je njoj Refik Bešlagić, narodni heroj, rod, pa je njoj Ismet Kapetanović rod“, nastavlja ona.

Nena po majčinoj strani je Mulalićka iz Doboja. Često joj kažu da podsjeća upravo na nju.

„Od nje sam naučila prve ubode igle, prve vezove, od nene sam učila kuhanje, kod nje sam sjedila dok je razvijala, dok je pravila čuda u kuhinji“, rekla je u razgovoru za AA Zekija Pličanić.

U kući, osim njenih roditelja i njih jedanaestero, živjeli su i djed i nena, dvojica amidža, dvojica daidža i tetka. Jednom se dušom disalo, sa uzdahom dodaje. Sloga je bila drugo ime njene porodice.

U ocu je imala, ističe, roditelja i velikog prijatelja.

„Otac rahmetli je bio veliki musliman, učio nas je, prije svega, da najviše volimo Boga dragog, da mu budemo zahvalni, da mu sedždu činimo i da na svakom koraku zahvaljujemo što nas je stvorio, a onda bismo mi dodali što je nama vas za roditelje dao“, sa sjetom kaže.

Uvijek ih je savjetovao da uče. Godine 1966. je završila gimnaziju u Doboju. Priča koju joj je otac ispričao odvela ju je na studij stomatologije u Zagrebu. Jedne večeri je došao i rekao joj je kako je jedna djevojka iz Doboja otišla na studij farmacije. I to ga je ponukalo da joj bude vjetar u leđa da nastavi školovanje.

Studij stomatologije je upisala i završila u Zagrebu, a specijalizirala je u Sarajevu. Za Sarajevo je, kaže, vezuje jedna posebnost.

„Kao mlada osoba, u jednom sam kršćanskom svijetu Zagrebu tih pet godina provela. Prvu godinu sam bila kod svog daidže pa je to drugačije bilo. One četiri godine skrenula sam s puta. I nakon dolaska u Doboj, ponovo sam počela učiti, klanjati, postiti, ali to nije bilo intenzivno nego sporadično. I onda sam otišla na specijalizaciju iz dječije stomatologije u Sarajevo. Bilo je taman uoči Lejletul-kadra. Prolazim ja kroz Sarače, i vidim dječicu kako idu sa sedžadama ispod ruku. Došla ja kući, i kažem mojoj gazdarici: „Emina hanuma, uključi mi, živa bila, bojler, ja ću se okupati, ja ću ako Bog da večeras zapostiti, i ovo što budem mogla učiti do sehura.“ I dođem ja potom kući za Bajram, kažem ja svom ocu rahmetli, svom dragom abi, svom dragom učitelju, da ima nešto novo. Rekla sam mu: „Pitala sam se na Saračima, šta ti, stara kozo, misliš, vidi maksuma koji će ibadetiti čitavu noć“, a on meni kaže ovako: „Dijete, ti si htjela da ideš na specijalizaciju u Ljubljanu, i odjedanput si promijenila odluku da ideš u Sarajevo jer je bliže. Tebe je Allah dragi u Sarajevo poslao da se ti u Sarajevu ponovo vratiš u stado“, pričala je.

Kroz cijeli studij najveću joj je podršku davao njezin muž Hidajet.

„Vrlo rano sam se udala. Ja i moj muž rahmetli, koji je preselio 4. jula 1991. godine, upoznali smo se 1962. godine, a četiri godine kasnije smo se i uzeli“, kaže ona.

„Imam običaj reći sa nepune dvadeset i četiri godine braka: „Moj brak je bio dvadeset i četiri proljeća“. Ja sam za njega bila sve u superlativu što se moglo izraziti, najbolja majka, najbolja supruga, najbolja kćerka, ma sve. Ne ono da bi se on dodvoravao, nego jednostavno je tako razmišljao. I ja sam bila sigurna da ću, kada je moj Hamdija rahmetli tu, sigurno uspjeti. I tako je i bilo“, navodi.

Trideseta je godina kako živi bez muža.

„Ali, nije mi nikada nedostajao više nego u ovo vrijeme ove izolacije, kada sam bila potpuno sama. Znala sam i plakati. A, onda kažem: „Bože dragi, Allah ga je uzeo, sve što sam mogla kao čovjek, sve sam upotrijebila sile, ali nije više išlo““, kazala je Pličanić.

Poštovanja nije manjkalo, to se osjeti u njenim riječima.

„Moj muž nije bio neki vjernik, vjerovao je u Boga dragoga, ali nije islamske dužnosti ispunjavao. Međutim, ja sam tračila to uvijek uz njegovo odobravanje. Ali, u posljednje vrijeme ja sam njega polako pridobila, počeo je i klanjati, odlaziti na bajram-namaz, na dženaze je išao redovno. I moja Aida i moj Mirza su odrasli u kući gdje se sve to tračilo“, dodala je.

Danas joj kćerka Aida živi u Njemačkoj, a sin Mirza u Sarajevu. Za bajramske praznike su sa svojim porodicama obavezno uz nju, ali ovaj kćerka, ipak, neće moći doći. Mnogo će joj nedostajati, kaže.

Bajrami u djetinjstvu sa sobom nose posebnu draž. Kada bi se primakli bajramski dani, pomagala je majci. Ali, ne samo ona, nego i brat Emin za kojeg kaže da se nikada nisu posvađali. Kuća se obavezno krečila pred Bajram.

„I za svaki svoj porod uvijek je sebi našlingala posteljinu, za bebu svu posteljinu. A, za Bajram je isto to obavezno radila, sve je bilo šlingano, i zavjese, i jastučići, sve je to naša majka radila. U kući je bilo sve ala turca, bakreno suđe, ćilimi. To smo moj Emin i ja otresali. Ponjave sam prala, i još kao dijete sam ih zamrzila, rekla u moju kuću neće više ući“, govorila je Pličanić.

Uvijek su oblačili novo, majka je od stare odjeće pravila novo. Na bajramsko jutro su iščekivali oca i djeda da dođu sa bajram-namaza. Poslije doručka su se zijaretili kaburi.

„Pošto je naš otac radio u državnoj firmi, u to vrijeme nije bilo slobodnog dana za Bajram. Onda on nekako sve do posla to obavi“, kaže ona.

Bajramski ručak joj je ostao u posebnom sjećanju.

„Od slatka je bio sevdidžan, baklava, ružica, masna nutna, šareni keksići za nas, djecu, hurmašice, kadaif. A, od slanih jela sogan-dolma, burek, sirnica, čorba sa čikovima, to je nena pravila. Razvije malo deblju jufku, pa se to na plati peklo, a na kokošijoj mesnoj supi zakuhavalo“, nastavlja svoju priču.

O dogodovštinama sa braćom i sestrama rado priča.

„Recimo, naša starija braća, mudriji, i mi dobijemo novaca, ono sitnijih, recimo deset dinara, ja sam uvijek dobijala dobru nagradu jer sam bila dobar učenik i dobro sam učila u mektebu, Emin i ja smo dobro učili. A, naša starija braća bi nam rekla da ne valja ta jedna novčanica, dali bi nam onih puno sitnijih. Eto, to mi je ostalo u sjećanju da oni nas nekako prevare, dajte nam ove krupne, evo vama ove sitnije, više je“, kaže ona.

Danas oni nju obilaze. To potvrđuje i brat Emin koji je mlađi od sestre Zekije godinu i po.

„Dok smo bili momci i djevojke, normalno išli smo kod oca i majke, prvi dan Bajrama kod njih, sofra je obavezno tu, a potom se ide na kabure, obići mezarja. Eh, onda smo krenuli kod najstarije sestre Zekije, pa kod brata jednog, pa kod drugog, pa kod trećeg jer smo svi bili tada u Doboju osim rahmetli najstarijeg brata koji je živio u Sarajevu“, istakao je Emin.

Tokom tri dana Ramazanskog bajrama se svi obiđu.

„Obilazim ja danas najstarijeg brata, pa dolaze sutra meni, pa ćemo prekosura najmlađem, pa sve se tako izmijenja za tri dana, tako da svi kompletno jedne druge obiđemo“, kaže on.

Bajrami se ne dočekuju nego iščekuju, dodaje Zekija Pličanić.

„Razlika nekadašnjih i današnjih bajramskih praznika je u tome što smo se raselili, razišli smo se, ali ja sa istim ushićenjem čekam Bajram kao što sam čekala kada sam imala osam-devet godina. Ali, elhamdulillah, imam svoju braću ovdje, nikada me ne ostave za Bajram samu“, ističe ona, dodajući kako je Bajram za nju kruna vjerovanja, kruna postojanja čovjeka na ovoj zemlji.

Nostalgija je ovih dana veća negoli inače.

„I kad dođe Bajram, prije svega, ja se rasplačem za minulim danima, za svojim roditeljima, za svojom braćom, za svojim mužem rahmetli. Onda sebi kažem: „Pa, dobro, to je Allah tako odredio, oni su otišli, preselili su na bolji svijet, ali ja ću sada da otpraznujem onako kako dolikuje jednoj muslimanki“, kaže Zekija, dodajući kako, ipak, bude smijeha, igre i veselja.