Za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, zatočenja i torture u logorima do sada je više od 30.000 građana BiH podnijelo tužbu protiv entiteta i države BiH – kazao je u razgovoru za Fokus.ba Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH.
Različita mišljenja i presude
U početnoj fazi procesa koje su pokrenuli građani sudovi u FBiH su usvajali tužbene zahtjeve logoraša i obvezivali tužene (državu i entitete) da, kao odgovorne za štetu koju su žrtve pretrpjele, osiguraju kompenzaciju koja se kretala između 200 i 300 KM po jednom danu provedenom u logoru. – Osnova za takvo postupanje sudova bila je presuda Ustavnog suda BiH u predmetu AP 289/03 iz 2004., kojom je jasno rečeno da, i uz nepostojanje kaznene presude kojom je utvrđena odgovornost konkretnog počinitelja, na te je slučajeve primjenjiv čl. 377. Zakona o obligacijama, koji predviđa privilegirani/dulji rok zastare – naveo je Mešković. Istodobno, dodao je da su sudovi u RS-u odbijali tužbene zahtjeve zbog navodne zastare, inzistirajući i ustrajavajući na tom stavu uporno i ponovno, uz nekoliko iznimki. – I uz tako kontradiktorne sudske prakse unutar BiH, zabilježeni su i deseci slučajeva u kojima su tužitelji naplatili dosuđene iznose na ime nematerijalne štete.
Kako su sudovi u FBiH donosili i presude u korist tužitelja protiv entiteta RS, vlasti RS-a su po hitnoj proceduri između 2013. i 2014. usvojili izmjene Zakona o unutarnjem dugu i Zakona o izvršnom postupku kako bi dodatno otežale položaj žrtava/tužitelja koji su posredstvom suda ostvarili pravo na reparaciju – rekao je Mešković. Dodao je da je pod strahovitim pritiskom politike Ustavni sud BiH tijekom 2014., presudom broj AP 3979/14 i još nekoliko drugih, zauzeo stav potpuno suprotan od onog u presudi AP 289/03 iz 2004. i ustvrdio da je sada, ipak, u predmetima po tužbama logoraša/žrtava torture, koji nisu tužbe podnijeli u roku u skladu s čl. 376. Zakona o obligacijama, nastupila zastara ako ne postoji pravomoćna kaznena presuda kojom je utvrđena odgovornost konkretnog počinitelja za konkretni zločin, u kojoj se, imenom i prezimenom, žrtva navodi kao oštećena osoba.
Zapljene imovine
Upozorio je da se logorašima i dalje, uz odbijanje tužbenih zahtjeva, plijeni pokretna i nepokretna imovina, otimaju skromne mirovine i invalidnine odnosno mizerne plaće onima koji imaju sreću što rade, a na stav Europskog suda za ljudska prava nitko se ne obazire. Logoraši u BiH očekivali su milijardu eura odštete. No, na kraju su oni ti koji će morati platiti za pokušaj dobivanja te odštete. Iz Pravobraniteljstva RS-a kažu da to nije pitanje morala, već isključivo zakona. Iako sličnih slučajeva ima u oba entiteta, zapljene za sada provode samo sudovi u RS-u.
