Subota, 7. Decembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Djeca iz Ježevca: Nismo imali sve u životu, ali smo bili sretni, lopta je bila jedina igračka

Smatrajući da dijete u potpunosti treba biti pripremljeno za samostalan život u društvu i odgojeno u duhu ideala koji su proglašeni u Povelji Ujedinjenih naroda, osobito u duhu mira, dostojanstva, snošljivosti, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a povodom obilježavanja 30. godišnjice Konvencije o pravima djeteta koja se obilježava kroz UNICEF kampanju #SlušajDijete donosimo priču o Jasni Alić djevojci iz izbjegličkog naselja Ježevac.

Djeca iz Ježevca su radila već sa deset godina ozbiljne i teške fizičke poslove. Škola je bila udaljena oko dva kilometra, nalazila se u Oskovi. Pratila nas je kiša, snijeg… Čizme nam uvijek propuste. Kese smo stavljali na čarape da nam ne bi bilo hladno i opet je bilo sve dobro.

Jasna Alić je dvadesettrogodišnja djevojka rođena u izbjegličkom naselju Ježevac, nedaleko od Banovića. Njeni roditelji izbjegli su iz Podrinja s početka devedesetih godina. Jasna je imala tek deset godina kada je zajedno sa svojim ocem prikupljala ugalj s obližnjeg rudnika u Banovićima kako bi njezina obitelj preživjela. Iako je prolazila veoma teške životne borbe ipak je imala svoje snove.

A Ježevac je još uvijek, zvanično, izbjegličko mjesto, iako je od rata u BiH proteklo skoro 25 godina. Već četvrta generacija djece se ovdje rađa, sretni su što imaju kakav takav dom. Svjesni su da njihovi roditelji nose na vlastitim plećima tegobe bosanskoheregovačke ratne prošlosti s početka devesetih godina.

  • Jasna, je kao djevojčica nadživjela mnoge tegobe, ali da nikada nije odustala od vjere u sve što može i o čemu sanja. Smatra da svako dijete zaslužuje svoju priliku i da bitka nijednog djeteta u ostvarivanju prava ne smije biti izgubljena posebno zato što su prava djece u BiH jasno zakonski propisana. I ona žali što nije imala istinsko djetinstvo kakvo zaslužuje svako dijete i što su njezina prava kao djeteta bivala narušavana.

    Danas je izrasla u uspješnu djevojku.

    S osmjehom priča o danima kada je lopta među djecom u jednom od najvećih izbjeglčkih naselja Ježevac bila jedina igračka i koliko su se mališani toj igrački radovali, a kada bi se dogodilo da djeci lopta bude probijena svi bi je zajedno lijepili satima.

    Jasna je danas zaposlena inkubacionom centru u Tuzli te pakira čajeve koje proizvode žene žrtve ratnog ili poslijeratnog nasilja.

    – Vjerujte mi, život u naselju Ježevac nije bio lagan. Prolazili smo veoma teške periode kroz život. Ipak bilo je i mnogo lijepih trenutaka. Nismo imali sve u životu, ali smo bili veoma sretni. S jednom loptom se igralo nas dvadesetero – kroz smijeh nam govori Jasna.

  • Djecu u Ježevcu je najviše mučila, kao što ih danas muči, financijska situacija njihovih roditelja koji su ostali bez svega zbog rata u BiH.

    – Djeca su radila već od devet ili deset godina ozbiljne i teške fizičke poslove samo kako bi se školovali. Škola se nalazila u Oskovi oko dva kilometra dalje od naselja. Pratila nas je kiša, snijeg… Čizme nam uvijek propuste. Kese smo stavljali na čarape da nam ne bi bilo hladno i bilo je, opet, sve dobro – ispričala je Jasna.

    Istaknula je i da je nerijetko bila ljuta na svoje roditelje, jer je gledala u djecu u svom razredu koja su imala sve omogućeno, a ona je bila primorana sama zarađivati. Podaci studije „Prema Europskoj uniji -ključni problem socijalnog uključivanja u BiH“ koju su izradile Fondacija za socijalno uključivanje u BiH i Inicijativa za bolju i humanu inkluziju, uz podršku Europske unije i Unicefa iz 2019. godine govore da trećina djece u Bosni i Hercegovini, njih oko 70 posto, u dobi od pet do petanaest godina živi u siromaštvu.

    – Bila sam često ljuta… Sada je sve dobro! – rekla nam je

    Djeca u Ježevcu nisu imala osigurana osnovne životne uslove.

  • – Djeca su nas omalovažavala, gledala su nas kao drugačije. Sva djeca su imala sve, ali mi baš i nismo i pješačili smo također do škole nekoliko kilometara. vi smo mi danas opet uspješni ljudi. Sve smo mi preživjeli – istaknula je iskreno Jasna Alić, djevojčica rođe 3.maja 1996.godine.

    Jasna, iako puna optimizma, kaže, da je rijetko mogla ostvariti svoja prava i o tome je govorila inspirirana UNICEF-ovom kampanjom u povodu tridesete obljetnice Konvencije o pravima djece.

    – Nikada nisam imala prilike ostvariti ono što sam željela. Međutim, trudila sam se, učila sam i nikada nisam željela napustiti školu iako su mi govorili da je napustim. Kada bi nam nestajalo struje ja sam na svijeći spaljivala „žiške“. Uspjela sam i završila školu. Danas sam mašinska tehničarka, ali za fakultet moji roditelji nisu imali novac – kaže Jasna.

    Njezin životni put nije bio lagan, priznaje.

    – Svaki dan nas je pratila neka nervoza ili svađa. Ja sam se nekako snalazila kroz život i svi mi kažu da sam snalažljiva osoba. Uspjela sam, što je najvažnije.

    Svi je pitaju zašto, sada kada je uspjela, ne želi izaći iz Ježevca.

    – Tu su ljudi koje volim. Moji roditelji su tu. Ne želim da ih ostavim bez obzira na sve. Ili idemo svi zajedno ili ostajemo svi zajedno. U našem naselju se i dalje čuju djeca i djeca se ovdje rađaju – kaže Jasna.

  • Jasna se posebno osvrnula na činjenicu da je BiH potpisnica UN- ove konvencije o pravima djeteta.

    – Bili smo prepušteni sami sebi, o pravima nam nikada nisu govorili niti smo mi djeca znala da možemo bilo šta ostvariti. Često smo se oslanjali samo na pomoć dobrih ljudi. Nama nikada niko nije došao u posjet osim određenih organizacija kao što je „Snaga žene“. Nas niko nije pitao kako smo, kako radimo i živimo. U naselju još uvijek žive ljudi koji su jako socijalno ugroženi i ne ostvaruju osnovna ljudska prava. S nama u naselju žive ljudi koji nemaju čak ni pravo na liječenje, ali to nikoga nije briga. Obilaze nas samo onda kada su izborne kampanje – ističe Jasna.

  • Mnoge djevojčice su zbog svog socijalnog statusa bile odbačene i neprihvačene u društvu.

    Jasna je danas uposlenica Organizacije „Snaga žene“ i smatra da joj nije normalno da u BiH i dalje postoje izbjeglička naselja.

    – Država se o tome davno trebala pobrinuti jer je ovdje veliki novac uložen. Meni je najgore što se o nama pravi pogrešna slika u javnosti, a ja sam rođena tu. Ljudi koji nas posjećuju nam kažu da nisu svjesni da smo mi normalni ljudi, jer se o nama govori u potpuno drugom svjetlu- rekla je Jasna gledajući u djecu izbjeglice koja svakodnevno pristižu u BiH iz Sirije, dok su ostali uglavnom iz Iraka, Turske, Alžira i Afganistana, Maroka…

    – Oni samo nikada ne trebaju odustati od svojih snova – ističe.

    Jasna, djevojka od 23 godine, sretna je jer je dobila priliku za posao.

    – Iako je moja sestra otišla živjeti van BiH, ja ne želim otići iz Ježevca i želim poželjeti svojim ljudima sve ono što bih i sama sebi željela. Smatram da nas treba pratiti ona rečenica da će uvijek biti dobro, ako ne danas- sutra sigurno.

    Jasnini roditelji su se upoznali i vjenčali u izbjegličkom naselju Ježevac. Istaknula je da joj ništa u životu nije teško raditi samo kako bi živjela svoje snove.

    Bosna i Hercegovina se svaki dan susreće s izbjeglicama koje dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja. Međutim, u BiH još uvijek odrastaju mališani u izbjegličkim naseljima koja su nerijetko zbog političkih prilika u BiH uskraćeni za ostvarenje prava. (Autori: Maja Nikolić i Adnan Krdžalić)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje