Nakon što je dnevni list “Avaz” objavio priču o demobilisanim borcima iz Živinica Šefiku Muminoviću (55) i Džemalu Zahiroviću (59) koji su godine proveli u rovovima braneći državu, a nakon toga oboljeli od PTSP-a, jer nisu ostvarili nikakva prava, ponižavanje ovih ljudi je nastavljeno zbog čega su najavili da će dići ruku na sebe.
“Mi smo pokušali ugovoriti sastanak u Ministarstvu za boračka pitanja TK ali smo dobili odgovor kako su oni nemoćni da nam pomognu” pričaju Šefik i Džemail.
Pomoć su kažu potražili i kod načelnika Općine Živinice Asima Aljića koji ih je prema njihovim riječima otjerao s vrata.
“Gdje god da krenemo doživimo poniženje, i to u državi koju smo branili kojoj smo dali naše zdravlje. Mi smo očajni i gladni kao i naše porodice.” kažu ova dva demobilisana borca.
Zbog nebrige vlasti i nadležnih institucija demobilisani borci iz Živinica Šefik Muminović i Džemail Zahirović najavili su čin javnog spaljivanja ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu.
“Sutra ujutro u 8:00 sati nakon što se pozdravimo sa najmilijima idemo pred zgradu Općine Živinice, zatim ćemo posjetiti spomenik naših kolega palih boraca gdje ćemo da proučimo al-Fatihu a onda benzin u ruku pa pravac Sarajevo. Život u bijedi nema nikakvog smisla“, kazao je za Tuzlanski.ba Šefik Muminović.
“Ja Muminović Šefik i Zahirović Džemal ispred Općine Živinice krećemo u ponedjeljak 13.04.2015. godine u 9:00 sati pješke prema Sarajevu do Vlade FBiH gdje ćemo izvršiti čin JAVNOG SPALJIVANJA u znak protesta zbog toga što nam društvo za koje smo se borili nije osiguralo dostojanstven život. Mi smo već odavno mrtvi kao ljudi. Ali svoj ponos nedamo. Neka čitav svijet vidi u kakvom smo stanju teško oboljeli, dok nam pojedini članovi porodice umiru od gladi.
Muminović je bivši pripadnik 210. brigade Sprečanskog odreda, a poslije rata radio je pet godina u Rudniku Đurđevik, gdje je dobio otkaz dok je bio na bolovanju.
– Obećali su mi da će zaposliti moje dijete u rudnik da ih ne tužim. Ali ništa. Slagali su. Išao sam kod direktora, ali me nije htio primiti. U kući su svi nezaposleni – žena, sin, kći, snaha i ja. Nemamo šta da jedemo. Pokušao sam samoubistvo, ali su me spasili u posljednji trenutak. Obraćao sam se Ministarstvu za boračka pitanja u TK i kazali su da mi ne mogu pomoći. Ne vidim izlaz iz ove situacije. Svi me odbacuju. Jedino mi preostaje da se ubijem – ispričao je za Avaz očajni Muminović.
Džemail Zahirović bio je pripadnik elitne 121. jedinice za posebne namjene. Dva puta je ranjen, ali i pored 40-postotne invalidnosti, nema nikakva primanja.
– Kad je rat počeo, skočio sam u odbranu države. Nema ratišta na kojem nisam bio. Šta nam je dala država?! Imam šestero djece. Jedna kćerka je prošle godine umrla od neimaštine. Niko ne radi, a svi radno sposobni. Molio bih političare da se probude, da pomognu borcima koji su ostavljeni od svih. Ako danas jedem, sutra nemam. Ovakav život je nepodnošljiv – ispričao je Džemail.
(Tuzlanski.ba)
