Subota, 4. Decembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Bio sam radničko dijete u Jugoslaviji. Evo kako se zaista tad živjelo

Preuzmite sliku

Iako još mnogi pamte socijalističku Jugoslaviju, o njoj se odavno šire pravi mitovi i legende. O najpoznatijima od njih ovdje iznosim lično iskustvo..

S obzirom na to da sam bio obično radničko dijete, pretpostavljam da ima još par miliona onih koji su otprilike doživjeli isto.

Moji su odmah po vjenčanju kupili garsonijericu od 14 kvadrata na beogradskom Dorćolu. Bez kupaonice i toaleta, to smo dijelili s cijelom mansardom. Tek nakon 24 godine staža, u junu 1973. godine, mama je dobila od poduzeća dvosobni stan u novobeogradskom bloku 45.

  • Zgrada u kojoj smo živjeli i cjelokupno naselje nije ni po čemu zaostajalo za sličnim naseljima na Zapadu tog vremena. Bilo je puno sportskih terena, igrališta i šetališta.

    Mama je nekada znala izdavati sobu podstanarima – jer nisu svi imali sreće s dobivanjem vlastitog stambenog prostora.

     

    Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

     

    Objavu dijeli Zagreb 80s Museum (@zagreb80museum)

    “Raditi je mogao svako”

    Moja je mama došla u Beograd 1949., u dobi od 16 godina, sa završenom osnovnom školom. Zaposlila se u tekstilnoj industriji BEKO i tu je ostala cijeli svoj radni vijek.

    Platili su joj školovanje, pa i studiranje. U penziju je otišla kao poslovođa na odjelu kontrole kvalitete.

    Tata se zbog mame preselio u Beograd 1958., imao je dva zanata (precizni i automehaničar). Poslao je pet molbi za posao i na svih pet dobio pozitivan odgovor. Mijenjao je firme u par navrata, kako mu se htjelo.

    “Škola je bila besplatna”

    Svi moji vršnjaci koji su to htjeli zaposlili su se već nakon srednje škole. Čak i ovi moji s kulturološkog smjera našli su poslove po domovima kulture, pozorištima, na filmu i televiziji. Ja sam odabrao studiranje, a tokom rane mladosti znao sam raditi preko omladinske zadruge.

     

    Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

     

    Objavu dijeli Zagreb 80s Museum (@zagreb80museum)

    Bilo mi je osam godina kad su u bloku 45 izgradili osnovnu školu Branko Radičević. Slovila je tada za najmoderniju na Balkanu. Imali smo školski bazen, dvije dvorane za tjelesni i puno opremljenih kabineta. Dolazile su nam i delegacije iz socijalističkih i nesvrstanih zemalja da bi vidjele to čudo od škole.

    Kasnije sam išao u dvije srednje škole, koje su bile puno slabije opremljene. Udžbenike smo sami nabavljali, tu i tamo smo znali organizirati dobrovoljno prikupljanje sredstava za njihovu kupnju najsiromašnijim učenicima. Studiranje nisam plaćao, ni ja ni oni moji kolege koji su se puno duže zadržali na studiju.

    Istina, milicija onoga vremena imala je puno šire ovlasti, pa s njom nije bilo zezanja. Nažalost, to je značilo i da vas mogu namlatiti samo zato što ste se zatekli na tulumu na kojemu je neko vama nepoznat u džepu imao drogu.

     

    Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

     

    Objavu dijeli Zagreb 80s Museum (@zagreb80museum)

    U ranoj mladosti dvaput sam bez ikakvog povoda bio napadnut nožem na ulici. Mog prijatelja Tomicu bešćutno je nasred stajališta autobusa ubila grupa pomahnitalnih tinejdžera. Morali ste paziti da se ne zamjerite dečkima koji su na bilo koji način bili povezani s glavnim štemerima. Neki su imali i prave bande – jednoga od vođa štitio je tata na visokom položaju u policiji.

    Pročitajte ostatak teksta na Index.hr

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

    Ključne riječi: , ,