Kuda ide razvoj Bosne i Hercegovine i da li će naša zemlja po ko zna koji put biti žrtva zastarjelih tehnologija?

Vlada FBiH je 10. novembra 2017. godine dala saglasnost na predloženi Sporazum o projektnom partnerstvu između Elektroprivrede BiH d.d. Sarajevo i konzorcija kineskih kompanija, kao i Ugovora o inženjeringu, nabavci i izgradnji Bloka 7 u Tuzli snage 450 MW. Konačni ugovor o kreditnom zaduženju za Bloka 7 u vrijednosti od 613 miliona eura, na 20 godina, uz 5 godina grejs perioda, potpisan je na Samitu “Inicijative 16 plus jedan” u Budimpešti.

Da bi potpisani Sporazum stupio na snagu bilo je potrebno da Parlament da garanciju za ovaj kredit. Sporazum nikada nije razmatran u Parlametu FBiH. Neće se očigledno ni razmatrati do izbora. Kinezi danas hitno traže potpis ili će odustati. Zašto se praktično pune tri godine čekalo na potvrdu ove najveće investicije. Gdje su bile kočnice? Možda zato što kineska ponuda nije bila jedina?

Vlasti u Sarajevu dobile su početkom decembra 2015. godine iz SAD-a ponudu vrijednu više od milijardu i po maraka za projekte u energetskom sektoru. Ponuda je uz posredovanje jednog državljanina BiH, izuzetno sposobnog poslovnog čovjeka. Američki investitori su u ponudi naveli da se radi o najmodernijoj tehnologiji iz oblasti gradnje termoelektrana, sa najmanjom emisijom plinova CO2 i Noxa, uz visoki kvalitet i pouzdanost proizvodnje energije. Garantiran je sa najmanji negativni uticaj na okoliš.

Stav državnih organa o ovoj ponudi je izostao. Ona je stigla dok je u posjeti Kini, u novembru 2015., boravio predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić i sa tamošnjim investitorima dogovarao gradnju Bloka 7 u Tuzli. Ostalo je nejasno da li je temeljito od Vijeća ministara sagledana i američka ponuda.

Iako je prošlo dosta vremena, treba reći da se gradnje energetskih objekata temeljito i dugotrajno preispituju. Radi se o skupim i strateškim investicijama, pa ne žure ni investitori ni države.

Šta su Amerikanci ponudili? Zadatak Federacije bi bio da uloži deset posto od učešća u projektu ili da to uradi već zainteresirani poslovni partner iz Turske. Ostatak obaveza finansirao bi bankarski sektor iz SAD-a. U drugom slučaju čitavu finansijsku konstrukciju zatvorio bi strani partner, uz korištenje kapaciteta na 20 godina.

Razvojnim projektima Evrope predviđena je izgradnja 108 hiljada megawati električnih centrala. Od toga je na prostoru Bosne i Hercegovine predviđena izgradnja, čak, 4 hiljade MW i to na destinacijama u Tuzli, Doboju, Ugljeviku, Gacku, Kaknju, Bugojnu i Tomislavgradu.

Projekt koji su ponudili Amerikanci u jednoj od dvije centrale ima jačinu 565 megawati, odnosno 115 MW više od projekta Blok 7 kojeg su ponudili Kinezi. Cijena tog kineskog projekta 855 miliona dolara, i on je, prema dostupnim podacima bio skuplji od američkog za 15 posto.

U čitavom regionu u BiH će biti najviše postrojenja za proizvodnju električne energije. U Hrvatskoj je planirana termoelektrana Plomin C, u Crnoj Gori u Pljevljima, u Srbiji kod Obrenovca i Obiliću na Kosovu. U BiH, pored postojećih pet, predviđena je gradnja još četiri nove termoelektrane. Upravo zato je neophodno je razmišljati o isključivo čistijim tehnologijama i bezuslovno ih zahtijevati za Bosnu i Hercegovinu.

Evropa nas već godinama upozorava na zagađenost koju izazivaju sadašnje termoelektrane. Dvije centrale koje su ponudili Amerikanci, tvrdi se, sofisticirana energetska tehnologija. Sa druge strane, tehnologija sa Istoka bi mogla napraviti problem u standardizaciji prema onome što traže evropski propisi.

Dvije američke centrale bi bile isporučene odmah, a izgradnja bi bila izvodiva za samo 18 mjeseci. U standardnoj proceduri potrebno je oko 8 godina kako bi se centrale stavile u funkciju. Tvrdi se da bi ušteda na toj investiciji iznosila oko 1,2 milijarde dolara. Bilo bi osigurano zapošljavanje oko 4000 ljudi.

Komunicirali smo neke tuzlanske stručnjake iz energetike, no oni nisu bili voljni da govore o ovim projektima. Tuzla je već odavno ugrožena sa ogromnim količinama otrovnog otpada iz njene Termoelektrane. To je još jedan znak da Blok 7 mora ponuditi modernu, čistu tehnologiju. Treba znati i da bi se investicija praktično isplatila za najviše pet godina, što dovoljno govori o ekonomskoj isplativosti ovog projekta.

Problem je i druge vrste i tiče se nedosljednosti ove vlasti. Ako su potpisali ovaj projekat na jednom ozbiljnom ekonomskom skupu, pa se godinama hvalili ovom investicijom, zašto su potrošili čitav mandat, a da u Federalnom parlamentu nisu formalno potvrdili garanaciju kredita za ovu investiciju? Sada je definitivno jasno da odluke moraju sačekati izbore. (Patria)