Izbjeglička kriza i dalje potresa zemlje regiona. Slike izmorenih, gladnih i žednih izbjeglica i dalje su svakodnevica u svim medijima u regionu ali i svijetu. Spavaju u parkovima, na kupama ili na zemlji. Nije bitno, samo da prođu kroz Makedoniju, Srbiju, Mađarsku i dođu do Zapadne Evrope.

Susjedne zemlje svakako nisu bile spremne za hiljade izbjeglica iz ratom zahvaćenih zemalja, Sirije, Afganistana…Prihvatnih ali i azilantskih centara je malo. U BiH, iako svi tvrde da ova zemlja nije cilj spomenutih izbjeglica, ima samo jedan azilantski centar. Opremljen po najvišim standardima nalazi se u Delijašu, općina Trnovo, oko 40 kilometara od Sarajeva.

Jedini je centar te vrste u Bosni i Hercegovini, namijenjen isključivo za tražioce međunarodne zaštite ili azila. Ovo je jedini azilantski centar u BiH dok postoji jedan prihvatni centar u nadležnosti Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice.

Od 1. septembra prošle godine azilantski centar je počeo primati i prve tražioce međunarodne zaštite. Jedan dio je finansirala Evropska komisija, a drugi Ministarstvo sigurnosti BiH. Kapacitet centra je 154 kreveta, a po potrebi, ističu uposlenici, moguće je duplirati taj broj. Tražiocima međunarodne zaštite je u centru, pored smještaja, obezbijeđa hrana, higijena, zdravstvena zaštita. Imaju pravo na besplatnu pravnu pomoć, psiho-socijalnu podršku…

– Mora se voditi računa o brojnim kriterijima – 

Marijan Baotić, pomoćnik ministra u sektoru za azil Ministarstva sigurnosti BiH podsjetio je da je ranije, do izgradnje azilantskog centra, u BiH postojalo par prihvatnih centara koji su nazivani azilantskim, ali u suštini to nisu bili.

“Aktivnosti na izgradnji azilantskog centra u Delijašu, općina Trnovo, započete su još 2007. godine kada smo uistinu htjeli da imamo trajno i stabilno rješenje. Do tada smo imali nekoliko prihvatnih centara koje smo nazivali azilantskim centrima, ali to nisu u onom standardu bili azilantski centri kao što je to nama na jedan način bilo predstavljeno kako je to u mnogim zemljama EU”, naveo je Baotić za AA.

Kako kaže, za izgradnju jednog centra trebaju sredstva. Ona su se, navodi, pojavila u okviru sredstva iz IPA fondova, odnosno sredstva EU što je bila viša misaona imenica jer BiH nije ni kandidat za članstvo u EU.

Naišli su, ističe, na dobar odaziv, ali su u okviru budžeta Ministarstva sigurnosti morali obezbijedili 25 posto učešća što su i uradili 2009. godine.

“Nakon toga smo krenuli sa aktivnostima oko izgradnje centra. Centar je završen 2013. ali smo čekali na upotrebnu dozvolu do 2014. i prve korisnike smo smjestili u drugoj polovini iste godine. Centar je kapaciteta 150 mjesta sa visokim standardom za sve one koji bi bili tamo smješteni, a u slučaju vanrednih okolnosti mi možemo taj kapacitet podići za dodatnih 150 mjesta, da opet ne bi bio ugrožen onaj sistem međunarodne zaštite, a to je da se mora voditi računa i o majkama sa djecom, porodicama, samcima. Mora se voditi računa o zemlji porijekla, vjerskoj pripadnosti, polnoj strukturi, ima puno elemenata o kojim mi moramo voditi računa da bi sve funkcioniralo”, kazao je Baotić u razgovoru za AA.

Prošao je, kaže, mnoge zemlje EU i nije naišao ni u jednoj državi da mogu odgovoriti u datom trenutku nekoj kriznoj situaciji.

“Nijedna država nema smještajne kapacitete isključivo namijenjene za prihvat i smještaj tražitelja međunarodne zaštite. Ali, ukoliko dođe do situacije koju sada imamo u regionu, naravno da se poduzimaju mjere i koraci da bi se koliko toliko ublažila ta situacija. Treba učiniti da ljudi nisu pod vedrim nebom, da su u zatvorenom  prostoru, da imaju mogućnost da prespavaju, budu zbrinuti i da im se pruži onaj minimun standarda koji bi trebao da bude, od zdravstvene zaštite, ishrane, psiho-socijalne podrške ili pružanje besplatne pravne pomoći, odnosno upoznavanje svih tih ljudi sa sistemom države u kojoj se trenutno nalaze”, ističe Baotić.

– Iskustva iz ranijih godina – 

Podsjetio je da se BiH sa kriznom situacijom prihvata suočavala 1999. na 2000. godinu kada je imala više od 70.000 osoba iz Srbije, Crne Gore i sa Kosova zbog ratnih dešavanja.

“Gradili smo privremene prihvatne centre, koristili neiskorištene kapacitete, u onom trenutku je toga jako puno bilo, od napuštenih hala, vojnih objekata koji više nisu bili u funkciji. Sada nismo u takvoj poziciji jer naravno prošlo je 15 godina od tada i imovina je na jedan način privatizovana i dodijeljena nekom drugom na korištenje. U ovom trenutku, kada bismo imali ne ovo što ima Srbija nego puno manje tih koji bi došli u BiH, naravno da bi se sukobili sa određenim problemima. Radimo na tome da na izvjestan način to pitanje, ukoliko bi bilo prisutno i problem u koliko bi bio prisutan bude na neki način adekvatno riješen”, istakao je Baotić.

Prema njegovim riječima, tačno je to da tražitelji azila u BiH nemaju namjeru da ostanu u ovoj zemlji, “da im BiH bude krajnja zemlja odredišta”.

“Svi nastoje da idu u zemlje Zapadne Evrope što je prepoznatljivo da to nisu tražitelji međunarodne zaštite u onom smislu konvencije o izbjeglicama nego da se radi o ekonomskim migrantima koji svoje probleme u zemljama iz kojih dolaze probaju riješiti na Zapadu. Imamo široku lepezu osoba koje nam dolaze. U posljednje vrijeme je to Sirija, Libija, Afganistan, Pakistan, Eritreja, Somalija, znači, zemlje koje su i ekonomski u kolapsu i koje su u ratnom okruženju. U azilantskom centru imamo vrlo mali broj onih koji su tamo smješteni”, naglašava Baotić.

Često su ih, kako kaže, na konferencijama pitali zašto je to tako i kako je moguće da BiH nema tako veliki broj tražitelja azila.

“Davao sam odgovor da mi imamo sistem koga se držimo, od jasnih procedura, koraka šta to ko treba da radi”, pojašnjava Baotić.

– Broj tražitelja azila u BiH u opadanju – 

Oni, prema njegovim riječima, ne žele da ulaze u zemlju u kojoj će im uzimati otiske prstiju, gdje će biti fotografisani i gdje će se stvoriti baza podataka o njima jer ne znaju ko će je u narednom periodu koristiti.

“To je jedan od odgovora zašto mi u ovom trenutku nemamo napad na granicu BiH bez obzira što ih u Srbiji ima jako puno, bez obzira što je već stvorena dupla blokada. Mađari su na neki način zatvorili granicu”, ističe Baotić.

Naglašava da “oni i danas prolaze jer nema hermetičkog zatvaranja”.

“Bugarska, zato što ne želi da ima problema je pojačala svoje nadzore nad granicom i sada su sve oči uprte na Hrvatsku i BiH, kada će tu biti protok, odnosno, kada će tu biti pritisak”, pojašnjava Baotić.

Kako kaže, ranije su u BiH dolazili tražitelji međunarodne zaštite za koje su oni odmah znali da oni nisu u toj kategoriji jer su bili lijepo obučeni, opremljeni sa mobitelima, laptopima te su imali i novčanih sredstava da su mogli boraviti bilo gdje.

“Ovdje su došli da snime sistem i kakav bi mogli da naprave protok. Vrlo brzo su napuštali ovu državu. Mi smo za njih još uvijek velika enigma”, poručuje Baotić.

Govoreći o osobama koje se nalaze u Srbiji, Makedoniji i Mađarskoj, a koje neki nazivaju migrantima, neki izbjeglicama, a ima i onih koji ih nazivaju azilantima Baotić kaže da prema konvenciji o izbjeglicama oni nisu izbjeglice.

“Izbjeglica je neko ko dobije status u nekoj državi. Mora da prođe proceduru: podnese zahtjeve za međunarodnom zaštitom, da mi donesemo odluku i kažemo da im dodjeljujemo status izbjeglice. Ovo su sve migranti. Mi smo 2013. imali 100 tražitelja azila, prošle godine 45, a do danas imamo 30 tražitelja azila. To vam pokazuje ne rast i pritisak nego jedno opadanje tako da mi u sektoru za azil na bazi sadašnjih kapaciteta možemo odgovoriti svim zadaćama. Ako dođe do vanredne situcije prilagođavat ćemo se. Kod nas je broj tražitelja azila u opadanju”, pojašnjava Baotić. (Tuzlanski.ba)