Bibliotekarka u Gradskoj biblioteci Olovo Sanela Kaikčija osmislila je specifičan način za rad sa djecom, a odjevena u kostim vile stigla je i do područnih škola toga grada sve u namjeri da kod njih potakne ljubav za knjigu i čitanje.

“Gledajući kompletnu situaciju i naš obrazovni sistem također, ja sam odlučila na svoj način unijeti malo promjene i djeci motivacije. Prvu igraonicu imala je Dječija biblioteka Vlatko Foht, čiji je glavni zadatak bio da se naravno pomaže rad biblioteka i da se stimulišu djeca, ali i da se otkrivaju i podržavaju njihovi talenti “, naglasila je u razgovoru za Fenu.

Kako ističe Kaikčija, biblioteke su oduvijek imale važnu ulogu u prosvjećivanju, u obrazovanju.

“Ne želim da se to zapostavi, a nikako zaboravi, jer su biblioteke mjesto susreta, izvor nauke i znanja. Opća uloga biblioteka jeste obrazovanje, informisanje, samostalna nadogradnja, dakle individualni razvoj. A unutar svake zajednice biblioteka treba da bude centar za učenje”, naglasila je.

Obzirom da u Olovu djeluju i područne škole, udaljene od biblioteke, bibliotekarka Kaikčija željela je i toj djeci priuštiti zabavno učenje, posjetila ih je, donijela knjige i čitala im priče.

“Kostim vile sam napravila, zajedno sa sestrom, u nadi da će djeci tako biti zanimljivije slušati priče i to što sam došla da im kažem. Očekivanja su bila veća nego što sam mislila. Nisam znala da će moja ideja tako odjeknuti, da će oduševiti i odrasle”, ističe.

Za Kaikčiju su inspiracija upravo djeca, mnogo radi sa njima. Ali treba sa njima i znati. Svjesna je da nije lako niti jednostavno podstaći ih na čitanje.

“Ali sama sam birala tu plemenitu misiju i moram se truditi, pridobiti poštovanje, povjerenje i pažnju djece. Samo tako će i oni zavoljeti čitati, zavoljeti ustanovu kulture, kakva je biblioteka i radnici u njoj. Radionice tog tipa zahtijevaju poznavanje niz općih pedagoških, psiholoških, metodičkih znanja i vještina. I samo kreiranje sadržaja radionica ozbiljna je zadaća, uključuje više komponenti”, kazala je.

Pozitivne reakcije, posebno djece jer su najiskrenija, u toj bibliotekarki probude dodatnu snagu i volju da bude još bolja. To djeca zaslužuju, znaju da cijene i zahvalna su.

“Kad sam vidjela koliko to njima znači, meni nije teško raditi, i mimo radnog vremena. Posjeta Vile predškolcima odjeknula je mnogo našim malim gradom, iznenađena sam ali i zahvalna da je neko primijetio trud, zalaganje, originalnost i pozitivnu priču. Predivno je vidjeti da nekome značite, da ste uzrok promjena na bolje” kazala je.

Ističući iskustva iz rada sa djecom Kaikčija navodi čest primjer kad joj roditelji dovedu dijete, uz obrazloženje da ne mogu da ga ”skinu” sa mobitela.

“Pitaju me šta sam to uradila, pa oni sad traže da idu u biblioteku. Ja samo prenosim djeci svoju ljubav prema knjigama i nauci. Kad jedno dijete, od njih deset na našoj radionici, zavoli knjigu i krene da čita, da istražuje, meni je to veliki uspjeh. I tako korak po korak, pa evo skoro da nema nijedno dijete bez članske kartice za biblioteku. Za malu sredinu, kao što je Olovo, to je ohrabrujuće”, naglasila je.

U razgovoru za Fenu bibliotekarke Kaikčija istaknula je i to da društvo, ako želi biti odgovorno i prosperitetno, mora više pažnje posvetiti kako javnim tako i školskim bibliotekama.

“Ja sam tu da dam uvid u svijet čitanja. Tu smo da zajedno otkrivamo raznolikost sadržaja, služeći se raznom literaturom. Nije jednostavno niti lako, u današnjem vremenu, ali evo smjelo tvrdim da sam danas bolja nego jučer, a ako želim da se biblioteka i čitanje zavoli, sutra moram biti bolja nego što sam danas ” poručila je.

Cilj podsticanja djece na čitanje jeste, kako je kazala, da ih se uvede u taj svijet pažljivo i bez prisile radeći i djelujući tako da zavole čitanje i u tome uživaju cijeli život, jer tom sposobnošću će se uvijek koristiti u razne svrhe.

“Ja od čitanja pravim avanturu i to se djeci baš sviđa, a i ja u tome uživam“,  naglasila je.

Prisjetila se Sanela Kaikčija i svog djetinjstva i kazala da ‘biblioteku i knjige voli još od najranijeg doba’. Kad je trebalo vježbati matematiku, za kontrolni rad u školi, ona bi obično pisala pjesme. Knjige su njena ljubav, njena druga porodica. Ideja joj ne manjka, ima ih toliko da ne zna koju bi prije realizovala.