Nasilje nad ženama i djevojčicama i rodnozasnovano nasilje uopšte, nažalost nije problem samo Bosne i Hercegovine nego je globalni problem, istakla je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Samra Filipović- Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH.

Ona je navela da su Ujedinjene nacije donosile i deklaracije i druge prateće dokumente upravo vezane za sprečavanje nasilja nad ženama i djevojčicama. Naglašava da je i samo Vijeće Evrope skoro donijelo Istanbulsku konvenciju u cilju sprečavanja i zaštite žrtava rodnozasnovanog nasilja.

To je, kaže Filipović-Hadžiabdić, pravno obavezujući dokument koji je BiH ratificirala i mora da postupa po odredbama iz Istanbulske konvencije. Upravo Hadžiabdić-Filipović je bila članica Ad hoc komiteta koji je radio na izradi Konvencije i upravo su se tu, kaže, vidjeli i stavovi država i zapadnih demokratija vezano za to pitanje rodnozasnovanog nasilja.

Naglašava kako mora reći da predstavnici država Zapadne Evrope nisu bili baš tako mekani, odnosno nisu rado prihvatali sve standarde koje je Radna grupa i Komitet predlagao, tako da, cijeni situacija ni u drugim državama nije sjajna po tom pitanju.

“Apsolutno je veliki problem nasilje u porodici i zahvaljujući nevladinim organizacijama pitanje, odnosno problemi nasilja nad ženama su izašli iz sfere privatnog u sferu javnog. Po Istanbulskoj konvenciji velike su obaveze države vezane za zaštitu, odnosno pružanje zaštite žrtvama, gonjenje počinilaca i obaveza države je da osigura da se to nasilje više ne ponovi. Vezano za situaciju u kojoj se BiH nalazi nažalost i to je jedan dodatni faktor koji utiče i na sam porast nasilja, a to je teška ekonomska situacija, možemo dodati i tešku političku situaciju i kompletno ovaj život koji živi bh. čovjek. Sve to na neki način pogoduje i rastu nasilja u porodici. Mi kao bh. društvo treba da radimo na očuvanju tog našeg nukleusa, kao što je porodica jer znamo u ratu koliko je ustvari čvrsta bh. porodica i pomogla da se prevaziđu neke teškoće i problemi. Shodno tome jako je potrebno raditi na prevenciji”, naglašava Filipović-Hadžiabdić.

– Nasilnici bez adekvatnih sankcija –

Navodi da je stav Agencije za ravnopravnost spolova BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH da u narednom periodu pokrene zajedno sa gender centrima i nevladinim organizacijama dosta aktivnosti upravo vezanih za prevenciju. To podrazumijeva multisektoralni pristup i u samom rješavanju i za zaštitu od nasilja, dakle od obrazovnog sistema, centara za socijalni rad, policije, tužilaštva, sudstva… Veoma važan faktor, navodi, će u prevenciji upravo biti zdravstvo i centri za mentalno zdravlje.

“Pratili smo analizu koju je radio OSCE, analizu slučajeva presuđenih vezanih za nasilje u porodici i istakla bih nekoliko faktora. Apsolutno ta analiza je pokazala da su presude veoma blage. Međutim nije rješenje u konstantnoj promjeni legislative. Jer, pitanje je ustvari u adekvatnoj primjeni legislative. Naši sudovi, što je zapaženo u toj analizi, uglavnom donose ili oslobađajuće ili uslovne kazne. Malo je novčanih kazni, uvode se, odnosno koriste se u ovim slučajevima određeni instituti koji nisu adekvatni naročito za teže slučajeve nasilja kao što su kazneni nalozi, skraćeni postupak, sporazumno priznavanje krivice… Ti neki instituti nisu adekvatni za rješavanje pitanja nasilja. Obrazloženja su vrlo štura, olakšavajuće okolnosti koje se uzimaju prilikom izricanja presude su na određeni način diskutabilna, što znači da treba da pojačamo aktivnosti upravo vezano za naše pravosuđe”, cijeni Filipović-Hadžiabdić.

Kaže kako trenutno u BiH sigurne kuće uglavnom vode nevladine organizacije, ali da je po njenom mišljenju neophodno uraditi jednu komparativnu analizu da se vidi kako je stanje u regiji, ali i malo šire, odnosno kako se finansiraju sigurne kuće.

“Potrebno je pospremiti neke stvari u sigurnim kućama i među nevladinim organizacijama jer ipak, su oni ti koji su pokrenuli čitavu tu priču i organizovali su te sigurne kuće. Međutim, možda je došlo određeno vrijeme promjena. I mislim da to vrijeme treba tek da dođe vezano i za standardizaciju i za uslove i za protokole postupanja i vezano za žrtve, na koji način se smještaju i na koji način se unutar tretiraju. Svakako je neophodno da i država, jer je obavezna po Istanbulskoj konvenciji, da nađe načina i da riješi finansiranje sigurnih kuća. Jedno od eventualnih rješenja, ono o kojem sam ja razmišljala su ti tzv. troškovi hladnog pogona, da država na sebe preuzme te troškove sigurnih kuća, a da niži nivoi vlasti entiteti i kantoni u slučaju FBiH finansiraju dio ovisno o broju žrtava koje zbrinjavaju te sigurne kuće”, navodi Filipović- Hadžiabdić.

– Koristiti zakonsku zaštitu –

Svakako, naglašava, mora se adekvatno rješenje naći na zadovoljstvo i nevladinih organizacija, ali navodi da kada država finansira tu postoje određena pravila i moraju postojati da bi bilo u skladu sa trošenjem novca iz budžeta, odnosno kada postoji budžetsko finansiranje da bi se na neki način sistematski riješilo to pitanje.

“Jer, čim je budžetsko trošenje sredstava to podrazumijeva određene procedure, tako da i nevladin sektor će se sigurno trebati u nekom smislu prilagoditi i poštovati te procedure, jer ne može država davati sredstva, a da se ne zna kako se troše. Ako se neko ministarstvo zaduži da izdvaja za sigurne kuće imaju revizije i to mora biti u skladu sa pravnim propisima vezanim za Zakon o izvršenju budžeta i određeni načini i procedure. Međutim, mislim da je prvo neophodno napraviti analizu najboljeg modela, a onda pristupiti rješavanju i da tako na neki način svako pristupi svom dijelu posla”, stava je Filipović-Hadžiabdić.

Ističe da je Zakon o zabrani diskriminacije BiH nedavno promijenjen i usaglašen sa svim zahtjevima tako da posljednje izmjene su potpuno odgovorile na sve zahtjeve koji su bili pred BiH.

“Bitno je naglasiti za naše građane i građanke da mi imamo zakonsku regulativu, međutim neophodno je da ona osoba kojoj su ugrožena ili povrijeđena ljudska prava počne, odnosno započne proces korištenja mehanizama. Nije sve da mi nemamo. Mi imamo dobru regulativu i nije sve samo do države i pravosuđa, nego do inicijative onoga čije je pravo povrijeđeno. Ja znam da su to često bolni procesi i da postoji jedno povjerenje u dužinu postupka, načinu vođenja, međutim dok ne krenemo ne možemo se žaliti. Bitno je da je država obezbijedila mehanizam zaštite, a Zakon o zabrani diskriminacije BiH predviđa tužbe. Također, i Zakon o ravnopravnosti spolova BiH. Ne možemo konstantno govoriti ne implementira se. Sam zakon se neće implementirati. Svi mi kao građani i građanke, pojedinci i pojedinke smo obavezni da koristimo ta sredstva. I tada možemo reći ‘ne implementira se’. Naravno, postoje određene obaveze institucija vezano i za Zakon o ravnopravnosti spolova BiH i Zakon o zabrani diskriminacije BiH. To su spori procesi jer znamo kojim sve procesima smo podložni. Da smo iskreni i pošteni, naše institucije su sada u ovim procesima izmjene i prilagodbe pristupu EU i to ide malo sporije. Ali, mi sami ako su nam povrijeđena prava ima dosta mehanizama gdje možemo tražiti svoju zaštitu”, kaže Filipović-Hadžiabdić.

– Trudnice radile u jednoj kancelariji, a imaju različita prava –

Direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH kaže kako su prava porodilja veoma kompleksno pitanje iz nekoliko aspekata.

“Ako uzmemo samo da BiH prijeti bijela kuga, s demografskog aspekta svi političari i političarke i kompletna bh. politika bi se trebala zapitati u kojem položaju se nalaze porodilje. Prvo bilo bi neophodno harmonizirati propise, jer znamo da u BiH, odnosno u RS-u i FBiH ne postoji ista zaštita. U RS-u imamo osnovan Fond i uz neke probleme to funkcioniše. FBiH koja funkcioniše po svom ustavnom principu, gdje se to spušta na kantonalni nivo potpuno je različito riješila to pitanje po svim kantonima. U ovom slučaju je FBiH problem i tu bi zaista bilo neophodno da se Vlada FBiH odluči, ja znam da to može finansijski biti određeno opterećenje, međutim toliko imamo odliva sredstava na razne stavke da to apsolutno nije pitanje koje nije nemoguće riješiti samo treba dobre volje. Apsolutno je kršenje ljudskih prava ako uzmemo u obzir da porodilje nisu zaštićene, ne samo vezano za naknade, nego da često trpe i druga kršenja ljudskih prava kao što su otkazi”, ističe Filipović – Hadžiabdić.

Navodi da smo prije par godina imali na državnom nivou problem da dvije koleginice koje su sjedile u istoj kancelariji u institucijama BiH, a bile su trudne, da je jedna bila diskriminirana, ona koja je bila iz FBiH u odnosu koja je bila iz RS-a jer su imale na različite načine rješena ta pitanja vezano za svoje porodiljsko odsustvo.

“Mi smo pokrenuli inicijativu također, vezano za Zakon o radu na državnom nivou jer u RS-u imamo bolje rješenje i zaštićenije su majke koje imaju dvoje, troje ili više djece. Tako smo pokrenuli inicijativu da se donese odluka Vijeća ministara BiH, jer taj zakon dozvoljava i da se tu izjednače ta prava”, ističe Filipović- Hadžiabdić.

BiH, kaže, nije u svim oblastima problem, pa tako vezano za Rezoluciju UN 1325 Bosna i Hercegovina već “živi” drugu generaciju Akcionog plana za implementaciju Rezolucije UN 1325 – žene, mir, sigurnost.

“Moram reći da smo primjer u regiji, ali ne samo tu nego smo bili pozvani i u Finsku da ta država radi svoj novi akcioni plan po našem modelu. Također smo bili pozvani u Moldaviju, ali nažalost osobe iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH nisu mogle da idu, a i tu se radi po našem modelu. Tu imamo dobrih rezultata. Jer, jedno je imati dobar strateški dokument, ali za njegovu provedbu ne može biti odgovorna samo jedna institucija u ovom slučaju Agencija za ravnopravnost spolova BiH nego jako puno drugih institucija. Zahvaljujući njima čije predstavnike imamo u Koordinacionom odboru kojim mi predsjedavamo imamo i dobre rezultate. U Ministarstvu odbrane, imamo predstavnike iz Ministarstva sigurnosti BiH, Granične policije BiH, SIPA-e, Centra za deminiranje… Moram reći da je to jedan od boljih Koordinacionih odbora koji se suprotstavio onoj Churchilovoj  – ako hoćeš nešto da ne uspije osnuj komisiju”, ističe Filipović – Hadžiabdić.

– Žene od Oružanih snaga BiH do mirovnih misija –

Zaista, naglašava, već dugi niz godina, jer je ovo druga generacija Akcionog plana, “imamo osobe koje vrijedno rade i koje su jednostavno shvatile važnost aktivnosti planiranih u Akcionom planu i sa svojim rukovodećim osobama našli su put do rukovodilaca po ministarstvima i po institucijama tako da su napravljeni značajni pomaci”.

“Povećao nam se broj žena u Oružanim snagama BiH, povećao nam se broj žena u mirovnim misijama, poduzete su afirmativne mjere za njihovo povećanje, povećao se obim obuka za nominovane osobe što je veoma važno. Jer, ako je ova priča samo bazirana na nekoliko osoba u instituciji onda se gubi neka jačina i snaga. Ako širimo krug, pa koliko god to bio i koliki god nivo znanja bio ipak, imamo i veći učinak. Ipak, imamo tu rezultata kojima se možemo pohvaliti. Ušli smo i u UN globalnu studiju, u čitavom svijetu kao dobar primjer. Jer, smo počeli sa izradom lokalnih akcionih planova i to prije par godina. Uveli smo jedan aspekt ljudske sigurnosti u taj naš novi dokument. Ne govorimo više samo o nacionalnoj sigurnosti, o vojsci, odbrani, sa tog aspekta vojnog nego idemo i u lokalne zajednice i govorimo o onome o čemu i s čim običan građanin i građanka žive, a to je ona sigurnost svakodnevna, od osvjetljenja ulice preko vode koju pijemo, do eventualno nekih sumnjivih grupa u našoj okolini. Sve su to aspekti koji su veoma važni do ekonomske, socijalne sigurnosti, zaposlenosti. To je ljudska sigurnost tzv. Human security”, naglašava Filipović-Hadžiabdić.

Napominje da se prije neki dan održala konferencija Učešće žena u politici – Pomaci i izazovi. Iako kaže da nije ekspert za Izborni zakon BiH, ali da je zagovornica da se na konferencijama kada se govori o učešću žena i na regionalnom i međunarodnom nivou da se pravi distinkcija u izbornim sistemima.

“Ne možemo sabirati kruške i jabuke. Ne možemo na isti način procjenjivati uspjehe i učešće žena procentualno u različitim izbornim sisteima. Nažalost bh. sistem apsolutno ne ide u korist bh. žene političarke. Mi imamo otvorene liste, imamo veoma kompleksan izborni sistem koji ne ide na ruku ženama. Postigli smo određene uspjehe kao što je obaveza 40 posto manje zastupljenog pola na kandidacijskim listama, međutim nemamo taj procenat izabranih. Mi imamo preferencije, neelektronski sistem, puno ljudskog faktora i sve to ne pogoduje. Pri tome činjenica da su žene marginalizirane u svojim političkim partijama ili većini, nisu uključene u donošenje važnih odluka u političkim partijama u prezentiranju njihovih stavova, nemaju dovoljno medijskog prostora”, rekla je Filipović-Hadžiabdić.

– Mediji trebaju da pruže više prostora za žene –

Publikacija urađena prije nekoliko godina Žena – Slika koje nema u predizbornim kampanjama, u kojoj su detektovani brojni problemi vezano za zastupljenost žena u medijima je, kaže Filipović-Hadžiabdić i dalje aktuelna. Naglašava da bi mediji trebalo da obezbjede dovoljno prostora ženama, da one kažu šta imaju i šta planiraju i na taj način da se isprovociraju žene u političkim partijama da se više artikuliraju i da se iskažu.

“Treba da im damo prostora i da ih na neki način i njih same više angažujemo, a da ne budu angažovane kako to istraživanja pokazuju, ne samo u BiH nego i u državama Vijeća Evrope, a to je da se uglavnom žene i ženski forumi koriste za angažovanje određenih događaja političkih stranaka. Neophodno je da se žene više angažuju svakako, ali se ne mogu angažovati ako nemaju više prostora. Očekujemo i saradnju i muških kolega političara. Jer, nisu to samo brojke i to je vrlo bitno naglasiti zašto trebamo više žena u politici. Ne trebamo više brojki. Mi trebamo više kvaliteta. Muškaci i žene su biološki različiti i biološkom različitošću imaju i različite potrebe i vode računa o različitim stvarima. Da bi se jednostavno zadovoljile potrebe kompletnog stanovništva neophodno je da imamo predstavnike i jednih i drugih, ali je neophodna kritična masa. Tu govorimo o brojkama, jer kada se pređe kritična masa tada manje zastupljeni pol, u ovom slučaju žene, se osjećaju komotnije i mogu da djeluju na način na koji bi trebalo da djeluju. U suprotnom žene preuzimaju nažalost, one su prisiljene da preuzimaju muški model komunikacije i vladanja da bi preživjele u takvom okruženju i tada ne mogu da daju onaj svoj kvalitet koji mi svi očekujemo”, ističe Filipović- Hadžiabdić.

Agencija za ravnopravnost spolova BiH, odnosno Vijeće ministara BiH, kaže Filipović – Hadžiabdić, je donijelo Gender akcioni plan po kojem agencija i gender centri na neki način djeluju sa drugim institucijama.

“Malo je došlo zbog izbora i nekih  drugih okolnosti do kašnjenja u organizaciji koordinacionih odbora i na državnom i na entitetskim nivoima tako da sada praktično završavamo te aktivnosti vezano za adekvatno uspostavljanje koordinacionih mehanizama na državnom i entitetskim nivoim. Neophodno je da te aktivnosti iz Gender akcionog plana pređu u programe rada drugih institucija. To je proces koji traje i gdje svi trebamo vremena i institucije, a nažalost agencija je zaista sa veoma malim ljudskim resursima tako da i s tog aspekta malo sporije ide, međutim uspostavljeno je, započete su aktivnosti i one se dešavaju. Radimo na finansijskom mehanizmu za implementaciju Gender akcionog plana. To je bio jedan veoma inovativan mehanizam u regiji, pokušale su ga i kolege iz regije da usvoje i kopriraju, da imamo jedan donatorski Basket fond jer nam je to bio način i da ujedinimo donatore spram naših strateških dokumenata”, naglašava Filipović-Hadžiabdić.

– Direktna podrška USAID-a –

To je, navodi, veoma važno jer BiH je imala i ima dosta pomoći od međunarodnih organizacija međutim nije bila sinhronizovana. I zato, kaže Filipović-Hadžiabdić, se i donio dokument da bi imali sinhronizovane aktivnosti od državnog preko entitetskih kantonalnih i lokalnih nivoa, ali da bi se mogli sinhronizovati i sa nevladinim organizacijama i sa međunarodnim organizacijama.

“Sinergija u ovom poslu je jako bitna. Imamo malo ljudskih resursa uopšte i finansijskih i neophodno je da to sve udružimo i znamo u kojem pravcu idemo, a svako ima svoju ulogu”, ističe Filipović- Hadžiabdić.

Agencija, navodi, završava i  izvještaj o provedbi Akcionog plana iz Rezolucije 1325 – žene, mir, sigurnost i nastavlja sa zadatim aktivnostima koordinacije sa institucijama.

“Imamo negdje oko 20 institucija koje koordiniramo za implementaciju. Ranije ih je bilo 16 u  Koordinacionom odboru pa smo povećali broj. Tako isto i sa Koordinacionimodborom za Gender akcioni plan”, kaže Filipović-Hadžiabdić.

Navodi da su dobili pomoć od USAID-a i da je to jedan specifikum jer USAID ne pomaže vladama direktno nego uglavnom projekte vaninstitucionalne i nevladinim organizacijama. Ali, USAID je prepoznao Agenciju, odnosno Washingtonski USAID i, kako kaže, FilipovićžHadžiabdić, na neki način poklonio joj vjeru.

“Procedure su veoma duge i zahtjevne, ali uspjeli smo i to savladati i krećemo sa provedbom Okvirne strategije za implementaciju. BiH je prva u Vijeću Evrope koja je donijela tu strategiju. Određene aktivnosti se provode međutim sada bi malo bi se ta sinhronizacija kroz ovaj projekat trebala da bude jača i aktivnija. Uskoro nadam se da počinjemo upravo na harmonizaciji zakona, izrada metodologije prikupljanja podataka. Često u medijima ne možete da čisto saberete određene podatke iz RS-a i FBiH jer se ne prikupljaju na isti način. Dakle, neophodno je da se radi na toj metodologiji, sinhronizaciji ustvari prikupljanja podataka da ih možemo iskazati kao BiH na državnom nivou i prikazati. Skoro smo imali regioonalnu konferenciju o femicidu. To je isto problem regije, jer nemaju ovakvu političku organizovanost, ali imaju probleme na koji način institucije prikupljaju podatke, naročito pod kojim krivičnim djelom. I tu ćemo morati uložiti napore da dođe do sinhronizacije”, istakla je u intervjuu za AA Samra Filipović- Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova BiH. (Tuzlanski.ba)