Ponedjeljak, 21. Juna 2021.
Tuzlanski.ba logo

Almir Čehajić Batko: Pokvario sam tuđe talove, a mene optužuju da sam lopov

Preuzmite sliku

Pet mjeseci nakon što je izašao iz pritvora Almir Čehajić Batko, osnivač “Otvorene mreže” priča o optužbama koje mu se stavljaju na teret, ističe kako je Mreža spasila 280 života, te kako danas nema nikoga u BiH ko bi oboljele odveo na put izliječenja.

Almir Čehajić Batko televizijski i radijski voditelj, humanitarac kaže za sebe da nije slobodan čovjek.

Tako osjeća, a i realno je tako. Čehajić je uhapšen i pritvoren sredinom oktobra prošle godine pod sumnjom za zloupotrebu položaja ili ovlasti i pranje novca u Nevladinoj organizaciji “Otvorena mreža”, osnovane s ciljem pomoći oboljelima,  porodicama oboljelih i da skupe neophodan novac za liječenje, piše Interview.ba.

Kao udar tramvaja

Čehajić se tereti da je nelegalno stekao blizu 625 hiljada KM, ali i da je raspolagao kreditima u ime firme “City – Otvorena mreža” iz Sarajeva, a čime je, prema mišljenju istražitelja, navedenoj firmi prouzrokovana šteta veća od 50 hiljada KM. Prijavilo ga je “sedam nezadovoljnih ljudi koji žele da im se vrati novac koji su dali za transplantaciju, ali da je taj novac trenutno upotrijebljen za druge bolesnike”. A formalno, tužba je stigla samo od supruga jedne nezadovoljne pacijentkinje.

– Od tada i živim i ne živim. To je kao da vas na stanici udari tramvaj. Kad ustanete, iz želje da preživite, gledate prvo ko vam se smije. A onda vidite, ima i onih koji bi vas još dotukli. I smognete snage, da ustanetei kažete sebi: “E sad ćeš koračati”. I koračam, kaže na početku razgovora.

  • Kaže da razmišlja o svemu, kaže kako svako sebi može natovariti belaj, pa i oni koji se drže svojih principa.

    – No, ja imam samo jedan usud – usud nemoći pred umirućim čovjekom, umirućim djetetom. I na žalost usud pred sistemom u kojem živimo, dodaje.

    Nije lako priznaje baviti se humanitarnim poslom, pomagati umiruće, gledati njihove porodice. Kaže da svako od nas proba makar saslušati 10 ljudi koji traže pomoć. Akumulirati taj bol.

    – Međutim, iza mene stoje rezultati. To je najjača energija. Iza nas je 230 umiruće djece I bolesnih ljudi koji su sada živi i zdravi. I najveći broj transplantacija. Više smo uradili nego država sa svim svojim resursima i to mi daje snagu, Ističe Batko.

    Nisam htio biti saučesnik

    Sjeća se da je sve počelo prije deset godina, kada ga je plačnim glasom nazvala majka jedne djevojke, kojoj su otkazivali bubrezi. Djevojka je u očaju sebi dva puta pokušala oduzeti život. Nije više vidjela nadu.

    – Dolazi majka, plače. Novaca nema. Niko nema toliko novaca. Riječ je o stotinama hiljada KM. Zovem, tražim na sve strane i suočim se sa strašnom istinom – da u našoj zemlji, Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedno mjesto koje bi pacijentu u tako kritičnom stanju osiguralo transparentno i legalno da ode van granica zemlje na kadaveričnu transplantaciju, s mrtve na živu osobu. Ja sam samo imao jedan način, da senzibiliziram javnost. I to je u redu. Ali, nisam želio samo sadaku, nego rješenje. Šta kad skupimo novac? Šta dalje? E, to sam tražio, govori Čehajić.

  • Novac je skupljen, djevojka je tražila put izliječenja. Odlučila se za Indiju, gdje obično operacije završavaju tragično.

    – Nisam htio učestvovati u tome, biti saučesnik. Sve sam zaustavio i tražio kako da joj pomognemo, kako da joj država pomogne. Neki jasan, precizan, tačan, put. Ali ga nema. Nemamo državno ministarstvo zdravlja. Sve sam obišao, državna i entitetska ministarstva. Onda sam tražio dozvolu da stanemo na listu zemlje koja jedina nije na Eurotransplantu. Mi u Eurotransplant ne možemo i nikada nećemo. Po zakonima naše zemlje ne može donor biti daljni član porodice, mora biti ista kvrna grupa. U drugim zemljama je to moguće. Pronađem način, dobijem ugovor, djevojka ode u Francusku. Priča ima najbolji mogući kraj . Sada je majka dvije blizankinje.

    Mi smo dobili osmero djece od pacijenata koje smo poslali na transplantaciju, od pacijenata koji su ovdje bili osuđeni na smrt, kaže Čehajić.

    Dobio što je tražio

    Izborio se i, kako sam kaže, za nemoguće, da pacijenti iz BiH dobiju bubreg po cijeni kao i francuski državljani. Inače za strance transplantacije koštaju stotine hiljada eura, tvrdi. Naši su transplantirani po cifri sa nekoliko nula manje.

    Kad ga pitamo je li mu danas žao što je uopće radio taj posao, kaže:

    – Eto, neka sada pucaju u mene, ali ja sam najsretniji čovjek na svijetu, jer rezultati koje smo mi postigli pokazuju da imam razloga za sreću.

    I ne čudi ga što je umjesto “hvala” dobio tužbe, pritvor, nemir koji živi proteklih mjeseci.

    – Ja sam umro. Umro sam kad mi je dijete umrlo i kad se ovo  dogodilo. Sjedite s čovjekom koji je umro. To govore i moji nalazi. Dramatično stanje srca, enormne vrijednosti šećera, bio sam pred amputacijom noge. Zadnja dva mjeseca nisam mogao dobiti inzulin jer sam izgubio sve, nemam način da objasnim ljudima da nemam para. Ostao sam bez posla. Na birou, zbog neke administrativne šifre nisam bio osiguran do jučer. Nisam mogao dobiti inzulin koji mi život znači. Privatno sam nabavljao inzulin, kojega dajem sebi dva puta, pa sam da bih uštedio i preživio prepolovio dozu, govori i opominje da se ne sažaljeva sam nad sobom, niti da se žali.

    O sudskom procesu i onome što piše u optužnici ne želi, pa i ne može previše govoriti. Napominje samo da ni slučajno nije mogao određivati ko će kada biti transplantiran. To, tvrdi, određuje kompjuter u centralnoj jedinici u Francuskoj, prema nalazima.

  • batko-duznik
  • – To uostalom govori i slučaj gospođe koja je nakon što me je tužila dobila poziv da dođe na transplantaciju. Ja nisam mogao iz pritvora odrediti da nju pozovu, napominje.

    Dodaje kako mu se samo danas čini da je dobio što je tražio.

    – Tukao sam se sa sistemom, sa hiljadama ljudi, ja bih rekao borio sam se protiv fašizma. I protiv onih koji su onemogućili da građani koji imaju državljanstvo naših zapadnih susjeda mogu tamo bez problema na transplantaciju, a drugi… Eto, pogledajte ko vlada i rukovodi najjačim instuticijama od Fonda zdravstvenog osiguranja, preko ministarstva zdravstva, direktora najuticajnije bolnice koja šalje pacijente u zagrebački Merkur, šefice Transplantacijskog programa u FBiH… Sve kardovi jedne stranke. Eto, šefica Transplantacijskog programa u FBiH je na sastanku sa predstavnicima četiri transplantaciona tima iz inostranstva, vrhunskim stručnjacima kazala da je ona na tom mjestu jer joj je suprug dobio posao u Sarajevu, pa je i ona preselila ovdje. Sad se rastaljuju, šalju pacijente u zagrebački Merkuru i Turskoj. Fond to plaća, kaže Čehajić.

    Užas Indije i Pakistana

    On vjeruje da se našao na meti tih klanova, da je pokvario talove.

    – Molio sam ih i kumio da to preuzmu. Eto, neka pregledaju sve, do zadnjeg papirića, neka dokažu da sam lopov, ali neka u BiH naprave transplantacijski program. Klečao sam i molio – evo vam ugovori, vi samo nastavite raditi. Niko nije htio, tvrdi Čehajić.

    Kaže da njegov rad nije bio neka nadljudska misija, nego je želio da pacijenti izbjegnu užase Indije, Pakistana. Bio je u mogućnosti preko tima Mreže nabaviti novac, osigurati predtransplantacione preglede, smještaj, koordinatore. A sve to košta. Mogao je i pacijentima koji čekaju transplantaciju osigurati da šalju krv svaka tri mjeseca. S njima čekati, nadati se godinama.

    To je i jedna od stavki optužbi, pa o njoj za sada ne želi. Ali želi naglasiti da su ovdje u BiH, pogotovo u Sarajevu, jaki lobiji. Pa se sjeća i onoga o čemu nije rado pričao, ali ovih dana prolazi kroz misli.

  • batko-rob
  • – Kad je moje dijete umrlo, stao sam pred profesorom Voloneka, zamolio ga, da u ime moje rahmetli kćerke, spasi. Spasio je 500 djece i 700 kataterizacija. Milioni su, između ostaloga, zahvaljujući i meni ostali u ovoj zemlji. I? Govori li se o tome? Ne govori. Nego samo o tome da sam zloupotrijebio one koji su trebali pomoć. Eto, imaju knjige, računi pa neka se pregleda. I ne samo za transplantacije nego i bolesne od leukemije, kaže.

    Bez obzira na sve, vraćamo se na početak. On veli da više nikada neće biti slobodan čovjek.

    Štand sa natpisom “jeftino transplantacija”

    – Izgubio sam obraz, sponzore. Ja sam označen kao lopov. Deset godina, toliko spašenih života. Napravili su kao da sam otvorio štand, na kome piše “jeftino transplantacija”, kao da sam uzimao novac i bez ikakvih problema osiguravao operacije u Francuskoj. Eto, neka sada oni koji su za to zaduženi radi. Imaju rješenja, ugovore. Neka nastave, govori Čehajić.

    Veli da je on učinio što je mogao, nudio četiri besplatna transplantaciona tima, da svjetski stručnjaci educiraju naše doktore. I ništa.

    To jeste bilo jedino rješenje. Tada ne bi bilo ni sadake, ni poziva, ni ovog sudskog slučaja.

    Međutim, to je priča nekih sretnih zemalja.

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje