Petak, 15. Oktobra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Abdurahman Omić mjesec dana proveo u šumama iznad Srebrenice: Dozivao sam braću, ali se niko nije odazvao

Preuzmite sliku

Abdurahman Omić iz sela Budak, nadomak Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, jedan je od rijetkih Srebreničana koji su uspjeli preko šuma doći do slobodne teritorije u julu 1995. godine. Sa tri brata i mnogobrojnim članovima bliže i dalje familije, komšijama i prijateljima krenuo je 11. jula ‘95. na put smrti.

Gledao je mrtve, bio gladan, upadao u zasjede, ali je 31. dan uspio doći do slobodne teritorije u Kladnju. Njegova tri brata, Aziz, Aljo i Ševko, nisu bili te sreće. Njihova tijela kasnije su pronađena, kao i oca Nurije, i ukopani su u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Bio je prosvjetni radnik. Radio je u Osnovnoj školi Potočari kao nastavnik. Sretno djetinjstvo i život je ono čega se sjeća prije pada Srebrenice. Tada je sve uništeno. Ostao je bez braće, oca i sa traumama koje nikada neće zaboraviti.

  • abdurahman-omic-mjesec-dana-proveo-u-sumama-iznad-srebrenice-dozivao-sam-bracu-ali-se-niko-nije-odazvao002-20160707
  • Dok stoji pored mezara svojih najmilijih u Memorijalnom centru, prisjetio se 11. jula prije 21 godinu, kada je sa više od 70 osoba krenuo ispred porodične kuće na put spasa koji je kasnije pretvoren u put smrti.

    – Devet godina sahranjivao svoje –

    “Mi smo bili zaštićena zona, ali osuđeni od svih, prvenstveno od srpskih snaga, međunarodne zajednice, ali djelimično i od naših pretppstavljenih u Sarajevu. Oko 76 ljudi, iz bliže familije, ali i komšiluka iz naselja Budak, tačnije ispred moje kuće, 11. jula navečer krenulo je na put smrti. Od tih 76 ljudi samo devet je prešlo do slobodne teritorije”, ispričao je Abdurahman za AA.

    Narod je, kako je kazao, težio da dođe do Potočara, jer su nedaleko od njih bili pripadnici Ujedinjenih nacija (UN).

    “Računali smo da će nas zaštititi. Na put prema Tuzli krenuli smo 11. navečer. Granatiranje je počelo dok smo se još okupljali u mom selu. U mjestu Buljin odmah smo imali i ranjenih i poginulih. Nakon toga smo, nedaleko od tog mjesta, u Kamenici na bratunačkoj opštini, imali veću zasjedu. Moja tri brata su išla ispred mene u koloni. Poslije te prve zasjede više ih ja nisam vidio. Identifikovao sam ih ja. Otac je došao u Fabriku akumulatora u Potočarima”, prisjetio se Abdurahman.

    Vidio ga je poslije rata na snimcima i to tokom odvajanja muškaraca od žena i djece.

    “Devet godina sam ih ukopavao, svake dvije godine. Približava se 11. juli i isto kao da je juče bilo. Iako je 21. godišnjica kada dođe juli, sve mi se vraća. Sve djeluje kao da se sve dešavalo prije na dan ili dva”, ispričao je Abdurahman.

  • abdurahman-omic-mjesec-dana-proveo-u-sumama-iznad-srebrenice-dozivao-sam-bracu-ali-se-niko-nije-odazvao004-20160707
  • Na putu smrti prema slobodnoj teritoriji jeli su ono što im je priroda obezbijedila.

    “Imali smo zeleno voće, gljive. Komšija mi je nudio puževe, ali ja nisam mogao da jedem. Donesem do usta i ostavim. Savjetovali su me da jedem, jer niko nikoga neće nositi ni voditi, da moram to uzeti. Najviše smo koristili vodu. Oni koji su imali so, stavljali su u vodu”, ispričao je Abdurahman.

    U toku mjesec dana on je tri puta bio u zasjedi.

    “Međutim, igrom slučaja i Bogom je dato da ja izađem na slobodnu teritoriju, jer je neko morao identifikovati i pokopati moje najbliže. Svako veče razmišljam, dok ne mogu da spavam, kako sam ja izašao, je li moguće da sam uspio u tome?”, istakao je Abdurahman.

    Prisjećajući se zasjede kada je posljednji put vidio braću, kazao je da ih je poslije dozivao.

    “Gađani smo iz svih vrsta oružja. Zatim, tu su bili i psi tragači. Imenima sam dozivao svoje, međutim, niko mi se nije javio. Bila je noć. Tu su bila mnoga tijela naduvana. Tražio sam među mrtvim tijelima, ali nisam našao nikoga svoga. Na tom proplanku je bilo tijelo do tijela. U nastavku puta sam nailazio na mnoga pojedinačna tijela. Znajući odjeću svojih, znao sam ih prevrtati u svim fazama, od trenutka smrti do faze raspadanja”, naglasio je Abdurahman.

    Tokom pokušaja prelaska do slobodne teritorije nailazili su na različite situacije, ali i ranjene ljude.

  • abdurahman-omic-mjesec-dana-proveo-u-sumama-iznad-srebrenice-dozivao-sam-bracu-ali-se-niko-nije-odazvao006-20160707
  • – Genocid je počeo prije 1995. –

    “Imali su strašne rane. Ruke maltene u fazi raspadanja. Govorili su nam da ne idemo naprijed, pa smo se mi vratili na Udrč. Tu smo bili danima, ali smo tada odlučili da idemo prema Vlasenici, pa prema Kladnju, dakle, u suprotnom pravcu”, prisjetio se Abdurahman.

    Na kraju je uspio. Stigao je na slobodnu teritoriju gdje je već bila njegova supruga sa jednogodišnjom kćerkom. U Tuzli je rođen i njegov sin Nurija, koji je ime dobio po ubijenom djedu.

    Abdurahman je kazao da je genocid u Srebrenici bio i prije ‘95. Od 1992. je područje na kojem je bilo do 50.000 ljudi bilo bez vode, struje, hrane. Djeca su rađana bez ljekara, bilo je mnogo ranjenih i u teškim zdravstvenim uslovima.

    U Srebrenicu se vratio 2003. godine. Kaže kako je danas nije lako živjeti u tom kraju.

    “Kada bih vam rekao da imam najbližeg komšiju tek na 500 metara. Ako nešto radim, malo se udaljim od razmišljanja šta bi bilo da nije bilo rata. Svi se sjećamo kakve sam ja imao kolege, mislim na Srbe, i kakve su imala moja braća. Kakvi smo bili sa njima. Moji su ubijeni samo zbog imena i prezimena. Trebalo je da nas nema”, poručio je Abdurahman. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje