Nedjelja, 25. Oktobra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Prosječna kokoš prije 60 godina težila je 1,5 kg, a danas više od 3 kg?!

Naučnici, ali i naši stari, tvrde da je piletina nekad bila bogata okusa i na visokoj cijeni, dok za pileće meso koje danas konzumiramo vele da je ‘gnjecavo’ i zapravo i nema okus prave, izvorne piletine.

Tada su koke kljucale po dvorištu, a danas ih se hrani raznim koncentratima s dodatkom soje, biljke koju naše koke nikad nisu jele.

Nije zanemariv ni podatak da je ta soja vjerojatno GMO, pa i to utiče na okus i zdravstvenu ispravnost pilećeg mesa.

Stručnjaci navode da je 1923. bilo potrebno 16 sedmica da bi se uzgojilo pile teško 1 kg. Već 1933. godine za postizanje iste težine uzgajivačima je trebalo čak dvije sedmice manje. Kanadski istraživači su 2005. godine uzgojili vrste pilića iz različitih razdoblja, a rezultati su pokazali da su pilići do četiri puta teži nego 1957. godine, bez obzira na to što su hranjeni na isti način. Prosječna težina pilića u 2016. godini bila je 2,8 kg, piše Slobodna Dalmacija.

Znanstvenici ove razlike u veličini i težini smatraju dokazom genetskih manipulacija na pilićima. One su rezultat trenda “piletina budućnosti” koji je počeo 1948. godine. Farmeri u SAD-u su tada počeli razvijati piliće sa specifičnim ciljevima – da budu veći, deblji i da brže rastu. Rezultat toga je vrsta Arbor Acre, križanac dva pobjednika koji su postali djed i baka većine komercijalnih pilećih vrsta koje jedemo danas.

Masovna proizvodnja piletine za ljudsku prehranu podrazumijeva držanje pilića u velikim hangarima na farmama pilića. Tokom uzgojnog ciklusa od jednodnevnog pilića do konzumne veličine pilići se drže u malom zatvorenom prostoru, u lošim uvjetima, bez mogućnosti lutanja pa čak i pomicanja da na taj način ne bi gubili energiju, odnosno da sva hrana bude pretvorena u meso.

Hranjenjem 24 sata dnevno uz intenzivno svjetlo, bez mogućnosti odmora te smještanjem u skučeni i životinjama prenapučeni prostor u kojemu se pilići ne mogu kretati nastoji se da što prije dosegnu “težinu za klanje”. Naravno, spominju se tu i razni hormoni, antibiotici i drugi dodaci koji se navodno daju da bi pile u što kraćem roku naraslo i izbjeglo bolesti, a sve kako se ne bi smanjio profit gramzivim farmerima.

Ne samo da je mala razlika između mesa pilića i purića već se ponekad čovjek upita jede li odojka ili piletinu. Razlike su sve manje i sličnosti među različitim mesnim vrstama sve su veće zbog proste činjenice da se sve vrste životinja hrane, zapravo, jednakom hranom, koncentratima s istovjetnim komponentama.

Životinjama koje uzgajaju na velikim farmama pilića, purića, odojaka, ribe… daju krmnu smjesu u kojoj su dvije glavne komponente kukuruz i sojina sačma uz dodatke gotovo istih vitamina i minerala.

Kada je pak riječ o pilećem mesu, koje je naša glavna tema, veliki svjetski proizvođači ne zadovoljavaju se kroz uzgojne cikluse samo postići što veću težinu u što kraćem roku već genetskim manipulacijama teže proizvesti pile s izrazito razvijenim batkom i karabatkom dok su svi ostali djelovi tijela kržljavi, odnosno pile koje će imati kržljavo cijelo tijelo osim prsiju na kojima se dobije dva-tri puta veći file od onog u klasičnih pilića.

Kako njegovo veličanstvo profit utiče na proizvodnju pilećeg mesa svojedobno je bilo prikazano u jednoj TV emisiji iz Kine. U toj najmnogoljudnijoj zemlji svijeta uzgajali su koke nosilice i tovne piliće u posebnim kavezima, takozvanim “kalifornija” u obliku velikog slova A.

Kavezi su bili postavljeni iznad bazena u kojima su se uzgajali šarani. Izmet koka padao je u bazene s ribom koje su ga konzumirale i uz dohranu rasle kao iz vode. Kada su ribe dosegnule konzumnu veličinu, njihovo čisto meso upućeno je na tržište za prehranu ljudi, a klaonički otpaci poput utrobe, glave i peraja s visokim udjelom bjelančevina išli su na preradu za stočnu hranu i kao dodatak stavljali u koncentrat koji su jele koke u kavezima iznad bazena…

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: , , ,