“Još 2019. imala sam siguran posao, a radila sam ga samo šest mjeseci u godini. Bila sam stalna sezonska radnica. Prošle godine već u septembru prestali smo s radom, a pravog posla bilo je u junu i julu.”

“Međutim, ni blizu kao prije pandemije. Ove godine rečeno mi je kako će me zvati da radim. Međutim, stalnog ugovora više nemam. Taj je stalni, siguran posao otpao.”, priča jedna od sezonskih radnica za Vecernji.ba.

Šta s radnicima iz BiH

,,Bila je to, po mišljenju mnogih, budućnost pograničnih krajeva. Turistički radnici išli bi raditi, imali bi hranu i smještaj, a na kraju dana mogli su dolaziti kući ili ostati i uživati na moru pa prespavati u smještaju koji su im vlasnici namijenili. Danas je situacija bitno drukčija. O nadolazećoj sezoni zna se kako je cilj da Hrvatska što više ljudi vakciniše, a turistički radnici bit će prioritet kako bi se opet u jeku ljetne sezone radilo kao nekad. Po toj logici, trebala bih se vakcinisati, a kada ću u BiH doći na red, pitanje je jer kod nas vakcina dolazi na kapaljku. Ali da bih voljela raditi sezonski posao, naravno da bih.”

Što se tiče plata, one se kreću od 4 do 7 hiljada kuna za pomoćne kuhare, za kuhare od 6 do 12 hiljada kuna, za konobare 6 hiljada kuna… Na servisima koji nude poslove i traže radnike, osim u turističkom sektoru, ponuda ima i za građevinske radnike. Tako se građevinskom poslovođi nudi plata do 10 hiljada kuna mjesečno (2500 KM) uz osiguran smještaj.

Keramičari, zidari, fasaderi također su traženi u Hrvatskoj, ali za sezonski rad. Stalnih poslova koji se nude jako je malo. A osim na sezonu preko granice, pogled je usmjeren i prema “obećanoj zemlji”. Ovih je dana Deutsche Welle donio veliki tekst pod naslovom “Povratak sezonskih radnika”. U njemu se govori o sezonskim radnicima u poljoprivredi koji se nakon prošle godine, kada ih praktički nije ni bilo jer su granice bile zatvorene, ove godine vraćaju, unatoč i dalje rigoroznim mjerama. Veći broj sezonaca priča o branju šparoga i jagoda, o čemu se ovih dana govori, iziskuje veći broj sezonaca.

“Na imanju porodice Hensgens u Selfkantu, u blizini njemačko-nizozemske granice, raduju im se. Radni dan traje između osam i devet sati, a plaćeni su po (zakonom propisanom) minimalcu od 9,50 eura na sat, plus bonus koji ovisi o količini šparoga i jagoda koje uberu. Radnik od toga plaća 200 eura za povratnu kartu kući, a za smještaj još devet eura dnevno. Ovisno o učinku, naši ljudi mogu mjesečno zaraditi i do 2500 eura.Obično se kaže da svako može brati jagode. Ali to nije istina. Kod nas dolaze ljudi koji to stvarno znaju raditi i mi puno toga poduzimamo kako bismo ih doveli ovamo, a i kako bismo ih ovdje zadržali.”,  kaže Arne Hensgens, vlasnik farme.

Ima i onih iz BiH koji su imali iskustva: “To je Njemačka i tu, ko hoće, uvijek može raditi, a kad se naši radnici pokažu, dobivaju stalni posao u poljoprivredi. Ali prošle godine pandemija je sve zaustavila, a ove godine, vidjet ćemo “, pričaju o svojim iskustvima radnici. Poslova će, očito, i ove sezone biti. No niz je otežavajućih okolnosti za bh. radnike, od testiranja do vakcinisanja i svega ostalog, što za sobom povlači ovo vrijeme pandemije.