Ponedjeljak, 23. Maja 2022.
Tuzlanski.ba logo

Damir Numić iz Tešnja počeo zarađivati u petom osnovne, prvi milion zaradio sa 27, a danas ima 2500 klijenata

Preuzmite sliku

Dok je tokom srednje škole radio tri posla dnevno, sedam dana u nedjelji, Damir Numić uspio je da vanredno pohađa –  i završi –  i srednju mašinsko-tehničku.

Damir Numić (29) seljačko dijete iz Piljužića kod Tešnja, definitivno izgleda kao ‘momak iz susjedstva’. Fin, rekli bi naši stari. Imao je sve predispozicije za taj stereotip: završio je osnovnu školu, upisao zanat, a onda na posao u jednu od tešanjskih fabrika. Radno vrijeme od sedam do tri. Ali, to nije bio Damirov put. Nikada, ustvari, nije želio biti ‘momak iz susjedstva’. Nije želio biti fin, već zajeban. „Kao klinac sam uvijek sanjao da budem ‘glavni’ – ma šta to značilo“, kaže nam. I postao je glavni. Danas je, sa svojih 29 godina, vlasnik je „Green Lighta“ – vodeće kompanije za brzi transport robe na Balkanu. Znao je da za velike stvari u životu nije obavezno imati ‘onu stvar’, ali moraš imati muda. Ovo je priča o tome kako je Damir Numić zaradio svoj prvi milion.

Spavaš li mirno, Izudine Ahmetliću?

Javna je tajna da tajkuni ne vole kada ih pitaš kako su zaradili prvi milion. Jer, znamo, nije bilo baš sve pošteno. Damir Numić nema problem s tim. Da bi ušao u klub milionera,  on nije morao nikoga podmititi, nije uzeo državni poticaj,  nije ni s kim morao spavati, i nije u SDA. Do sada je iz Tešnja samo Izudin Ahmetlić, vlasnik HIFA-Oil Grupe, bio na Forbesovoj listi – i to kao najbogatiji čovjek u BiH. „Spavaš li mirno, Izudine Ahmetliću?“, mogao bi uskoro zapjevušiti Damir Numić. Imajmo na umu: 29 godina mu je tek. Kako u ovom trenutku izgleda njegov imovinski karton?

Ovaj ludi biznismen ima tri firme. Glavna kompanija, „Green Light“ (špedicija i brza pošta) upošljava 80 ljudi, a vozni park čini 60 potpuno novih kombi vozila. Kako „potpuno novih“? Zato što je Damir lukav pa je pametno prepisao njemački model: amortiziraj vozilo dok je u garanciji,a onda ga odmah mijenjaj za novo vozilo. Nijedan kombi mu nije stariji od godinu dana. Milion konvertivilnih maraka čiste dobiti donijela mu je ta firma u prošloj godini. Toliko se brzo širio da je morao osnovati i drugu firmu, („Green Light Logistic“). Sagradio je i modernu poslovno-proizvodnu zgradu. A onda je morao osnovati – i treću firmu („Old Time“) koja je odmah po osnivanju, u prvoj godini poslovanja, ostvarila promet od milion maraka. U imovinskom kartonu Damira Numića još piše da on vozi BMW terenac najnovije generacije. Nije poznato koliko gotovine nosi uzase, ali se zna da se uvijek prvi laća za novčanik kada u kafani treba počastiti društvo. Zato ima i onih koji ga vole, nisu svi kao oni koji bi samo „da komšiji Damiru crkne krava“.

Sve ovo Damir Numić postigao je za pet godina. Toliko mu je, dakle, trebalo da se obogati. Kako je to moguće? On šeretski kaže da ima dobar horoskop, ali odgovor bi se stvarno mogao kriti u domenu naučne fantastike: mora te Bog pomilovati da se rodiš baš u Tešnju u kojem se, to je opće mjesto, rađaju budući milioneri. No, ništa ne pada s neba. Nije sve puka sreća – „moraš 15 godina raditi kao da ti je svaki dan ponedjeljak, a tek onda uživati kao da ti je svaki dan subota” (Hajrudin Ahmetlić, HIFA Petrol Group). Senzacija je, međutim, da je Damir Numić napravio stvar bez presedana i podigao ljestvicu na pet godina. Pet! Pri tome nije koristio nedozvoljena sredstva kao što su korupcija i ostale viagre. Javlja li se, možda, neki izazivač da obori ovaj rekord?

U osnovnoj školi imao dva „biznisa“

Damir stvarno kao da je došao iz priče. Naučno-fantastične, dakle. Ne potiče baš iz siromašne obitelji. Otac mu je radio u Hrvatskoj i imao građevinski obrt. U osnovnu školu Damira je od kuće dovozio i vraćao taksi. Što znači da bi logički trebalo zaključiti da je on bio razmaženo i neodgojeno dijete, „tatin sin“. I da je, logično, trebao postati huligan ili čak narkoman. Ali, i ovdje je Damir izuzetak. Poseban. Upravo se u osnovnoj školi, u petom razredu, počeo baviti biznisom i zarađivati prve pare. Već tada je većina njegovih školskih drugara pušila. Svi su mislili da je on najveći pušač, jer – iako je bio odličan đak –  vladanje u školi nije mu bilo baš sjajno. Istina o pušenju je bila sasvim drugačija. Damir Numić nikada u školi nije zapalio, ali je cigarete svojim školskim drugovima – prodavao! Ostala fina djeca nisu se usuđivala otići na trafiku i kupiti cigarete, ali je on, poznat kao mangup, opušteno kupovao i onda prodavao cigarete svojim drugovima. Po 50 posto uvećanoj cijeni!

Već tada je znao da se sva jaja ne drže u jednoj košari, pa je istovremeno imao i drugi biznis. Presnimavao je video igrice, „pržio“ na DVD (kopirao), i onda prodavao. Tu je imao veće tržište – cijelo selo bile su njegove mušterije, a ne samo drugovi u školi. Ostvario je toliku dobit da je sam sebi kupio skuter, a ostalo je i za telefonske dopune i pizze  kojima je častio djevojčice. „Ima se, može se“, od muke je siktala muška konkurencija. Bio je glavna faca u školi i uživao je u toj ulozi. Bez obzira na to što je svaki razred završio sa odličnim uspjehom, bio je nediscipliniran i često je znao da markira sa časova. Ali, tako si se tada morao ponašati ako si želio dobiti status frajera. U Damirovom slučaju biti frajer značilo je biti glavni. Tako da je on još u osnovnoj školi iskazivao taj poriv – da bude glavni, što mu je životna filozofija. Fizički rad mu je tada bio odvratan. „Više sam volio koristiti mozak“, pokušao je da se opravda i bude duhovit. A onda, nakon završene osnovne škole – spektakl. Salto mortale. Počeo je živjeti gotovo asketski, strogo disciplinirano. Radio je, sada i fizičke poslove, kao da mu je svaki dan ponedjeljak, a spremao se kao da subota neće doći ni za sto godina. Kao da je još tada znao koji put vodi do Forbesove liste.

Došao ‘na tobe’

Tek nakon završene osnovne škole, na raspustu između osmog razreda i prvog srednje, Damir je iskusio šta znači fizički rad. Došao je ‘na tobe’, rekli bi muslimani. Začudo, to mu nije teško palo. „Kao da mi se u glavi dogodio neki klik“, kaže on. Upisao je tada automehaničarski zanat. Dobrovoljno se, na tom ljetnjem raspustu, prijavio na praksu kod jednog privatnog automehaničara. ‘Prijevremenu’ praksu. „Radio sam cijelo ljeto kao crnac“, kaže. Gazda automehaničarske radnje sedmično mu je davao pedesetku, tako da mu nikada nije falilo kredita za telefon. I tokom cijele srednje škole Damir je pohađao praksu kod istog automehaničara. No, to više nije bila praksa, jer ga je gazda (koji je brzo skontao da je Damir ‘kliker’ i da bi mu se mogao isplatiti) počeo plaćati u punom mjesečnom iznosu, kao da je na plati – mada je radio samo četiri sata dnevno. Kvaka je u tome da nije bilo subote i nedjelje. Svaki dan ponedjeljak. Kako je izgledao radni dan Damira Numića? Prije podne škola, popodne šljaka kod automehaničara, a naveče rad u magazi gdje je popravljao bicikle i motore. Znao je i da kupi polovan dio na autootpadu i da ga proda po dvostrukoj cijeni. Moraš imati para kada tako živiš. Kao maturant, u trećem srednje, u školu je išao vlastitim automobilom. Nije više bio potreban taksi kao u osnovnoj školi. „Život je tako nepravedan“ kroz zube su komentirali njegovi vršnjaci koji nikada nisu imali žuljeve na rukama.

Ima još. Dok je tokom srednje škole radio tri posla dnevno, sedam dana u nedjelji, Damir Numić uspio je da vanredno pohađa –  i završi –  i srednju mašinsko-tehničku. Sustigao je svoju generaciju koja je nakon osnovne upisala četverogodišnju srednju školu. Je li ovo neka zajebancija? Kako je mogao sve te stvari (četiri stvari!) raditi u isto vrijeme? Zar je mogao istovremeno biti na dva mjesta? Nije Supermen, jebote! Neke se stvari ne mogu objasniti, jer su fantastične. Naučno-fantastične. Ipak, Damir Numć nije lik iz bajke. Stvaran je i moguće ga je fizički opipati. „Bolje vjerovati nego provjeravati“, savjet je za ljubomorne.

Kofer pun para

Kad ga je već krenulo, Damir se nije zaustavljao. Odlučio je upisati fakultet, nešto na što se nikada niko u njegovoj široj familiji nije usudio. Nije uspio prvi pokušaj na Pravnom fakultetu u Zenici u junskom upisnom roku, ali je onda njegov djed uzeo stvar u svoje ruke. „Kada ideš na fakultet moraš imati kofer“, rekao mu je djed i kupio kofer. Dugo je tada ćutao, kaže Damir, a onda je, gledajući u nebo, dedo dodao: „Ovaj kofer će nekada biti pun para, inšallah!“. Djed, sada rahmetlija, bukvalno ga je uzeo za ruku i odveo u Zenicu. I, onda, kao da su mu se sva vrata otvorila: Damira su bez problema primili kao samofinansirajućeg studenta.

„Prvu godinu sam učio deset sati dnevno, svaki dan“, kaže Damir, „tako da sam sve ispite ispolagao u predrokovima . Pogledam ponovo u indeks i ne vjerujem samome sebi“. Za razliku od većine drugih studenata, kući je bio već u junu. Sada je to problem: šta raditi tri mjeseca na raspustu? Nije mu bilo teško, pa se vratio  kod svog starog dobrog gazde automehaničara, kod kojeg je ovaj put radio puno radno vrijeme i imao bonus. U oktobru su ga na Pravnom fakultetu u Zenici, sa samofinansirajućeg,  prebacili na redovan studij. „Ne samo zato što si na prvoj godini ispolagao sve ispite prije roka i sa odličnim ocjenama, već i zbog toga što sjediš u prvoj klupi i što si uvijek u odijelu“, u povjerenju mu je rekla gospođa iz Studentske službe Pravnog fakulteta. Damir Numić je, kao što vidimo, već kao brucoš izgledao kao gospodin. I tome ga je nasavjetovao njegov mudri djed: „Dijete, prvi utisak je najvažniji. Odijelo čini čovjeka – ne uvijek, ali skoro uvijek“.

Damin Numić je, ponašajući se kao da je svaki dan ponedjeljak, bez problema završio Pravo u Zenici. Pohađao je i postdiplomski studij na istom fakultetu i tu mu je ostala samo odbrana magistarskog rada. Pripremio je i pravosudni ispit, ali nije imao vremena da ga polaže jer ga je život odveo u sasvim drugom smjeru  –  u biznis visoke kategorije.

Špijunirao međunarodno tržište

Nakon završenog fakulteta, Damira su krajem 2013. godine  primili u lokalno preduzeće da odradi pripravnički staž. U početku su mu plaćali 350 KM mjesečno. Bio je teta za sve, ne samo pravnik – pripravnik. Nije mu bilo mrsko ni isporučivati cvijeće, jer je ta firma, pored transporta, imala i veleprodaju cvijeća. Stekao je povjerenje vlasnika firme i brzo počeo zarađivati punu platu. Dok je odrađivao taj pripravnički, Damir je postao i licencirani ispitivač za testove za polaganje vozačkih ispita. I da ta licenca ne bi kupila prašinu, otvorio je sopstvenu auto školu. Adrenalin mu, međutim, ni dalje nije dao mira. Kao da je bio na steroidima. Odlučio se 2016. baviti transportom i sa partnerom registrirao firmu „Green Light“. U toj je godini, „dvanaest sati dnevno“, samo istraživao tržište. Špijunirao je međunarodno tržište brze pošte. U martu 2017. kod lokalnog trgovca polovnim automobilima otišao je kupiti kombi. Vozilo koje je odabrao koštalo je 38 hiljada KM, a Damir je imao samo tri. „Dobio sam kombi gotovo bez para, s obzirom da je vlasnik auto salona znao ko mi je otac. U junu sam od istog trgovca kupio i drugi kombi, a oba sam isplatio do kraja te 2017.“, kaže Numić.  Na kraju te godine morao je dati otkaz u poduzeću u kojem je radio, jer je i on čovjek od krvi i mesa. Definitivno u isto vrijeme nije mogao biti na dva mjesta, a pogotovo tri: imati vlastitu firmu, raditi kao pravnik u drugoj i, treće, biti licencirani član komisije za polaganje vozačkih ispita. Otkaz je teško pao firmi u kojoj je radio, jer je za kratko vrijeme postao vrhunski pravnik. Na rastanku su proradile i emocije, a njemu je – samo da ne napušta firmu – ponuđeno da sam napiše iznos plate koji želi. No, bilo je gotovo. Damir je stavio tačku na tu životnu epizodu. Nije gledao preko ramena.

Tu godinu, 2017., „Green Light“ je zapravo završio sa četiri kombija, dva Damirova i dva njegovog partnera sa kojim je osnovao tu firmu. Ali, nakon samo nekoliko mjeseci, partner mu priznaje „da on ide prebrzo i da ga ne može pratiti“. Partnera je isplatio sa jednim kombijem i nešto gotovine. U martu 2018. godine raširio je krila i krenuo punom brzinom. Sve ostalo je povijest.

“Ne avion, ne kamion – kombi!”

O poslovnom segmentu međunarodnog brzog transporta robe, Damir ništa nije znao. „Nisam znao, ali sam preslikao“, precizno je objasnio. Rekli smo da je Damir Numić prvu godinu poslovanja samo analizirao, tojest špijunirao međunarodno tržište. Uspostavio je kontakte sa vodećim menadžerima iz te branše u centralnoj i istočnoj Evropi. Posebne veze uspostavio je sa Poljacima koji su mu od milja prezime prekstili u Numitzki. Damir Numitzki. Poljaci su mu u ovom dijelu Evrope i prva konkurencije. Sve ostale, počev od Hrvatske, preko Mađarske i Rumunije, pa do Češke i Slovačke – ostavio je u oblaku prašine.

Brojke su neumoljive: „Green Light“ raspolaže sa flotom od 60 potpuno novih kombi vozila koja mjesečno prelaze milion kilometara, pridobio je 2500 klijenata iz 17 zmalja EU, a od 80 zaposlenih nijedan nije stariji od 25 godina. Sa poslovnom filozofijom „Ne avion, ne kamion – kombi!“, isporučuje robu u roku 24 sata bilo kad i bilo gdje u Evropi. Vodeća je kompanija za express transport robe u ovom dijelu Evrope.

Šta reći, koju poruku poslati?

Da se vratimo na Damirov imovinski karton. Podaci koje smo gore naveli nisu tačni. Zapravo, bili su, ali više nisu: dok ste čitali ovaj tekst, brojke iz tog kartona su se promijenile. Flota vozila „Green Lighta“ sada ima jedan kombi više – 61, umjesto 60 koiliko je imala prije tri minute. Sada znate zašto je ova Damirova firma službeno proglašena najbrže rastućom kompanijom u BiH u 2021. godini. I dalje izgleda naučno-fantastično? Izgleda (samo)reklamerski? Ne treba to Damiru Numitzkom,  jer on, ustvari – izvozi prijevozničke usluge u Europsku uniju u procentu od 97 posto. Domaće tržište (BiH) je za usput. Za džeparac. Zato je odbio sve PR i marketing agencije koje su mu se nudile da ga prikažu najuspješnijim, najljepšim, najseksipilnijim, najkreativnijim, najbržim  i naj-sve-ostalo biznismenom, a njegov „Green Light“ top kompanijom u oblasti brzog transporta.

„Kad porastem želim biti Damir Numitzki“

Na kraju, pitanje za milion dolara: Kako se postaje Damir Numić? Mora li se za to završiti neka škola? Neki zanat? Pravni fakultet? Ne. Jednostavno je. Moraš se takav roditi.

Konačno, ako je nekome zbog svega ovoga muka od Damira, neka mu pljune pod prozor. I njegovoj ženi pod prozor mogu pljunuti brojne djevojke koje se iz petnih žila trude saznati koji je Damirov bračni status. Upravo dok ovo pišemo, supruga mu je rodila drugo dijete. Žao nam je, cure.

RP (RODITELjSKA PAŽNjA):  Ukoliko ovu priču čitaju maloljetnici koji ushićeno uzvikuju „kad porastem želim biti Damir Numitzki!“, potrebna je roditeljska pažnja. Djecu treba vratiti na poglavlja u kojima se naglašava da ne postoji lakši put. Tojest, treba ih natjerati da ponovo pročitaju pasuse u kojima se pominju ključne riječi: „ponedjeljak“, „subota“, „korupcija“ i „SDA“.

(Ovaj tekst dio je knjige LUKAVI BIZNIS koja uskoro izlazi iz štampe, autor je Hajrudin Redžović)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje