Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) rak dojke je najčešći zloćudni tumor žena širom svijeta, kako u razvijenim tako i zemljama u razvoju.

U zemljama u razvoju zadnjih godina broj novooboljelih od raka dojke je u stalnom porastu. Mjesec oktobar je međunarodni mjesec prevencije karcinoma dojke, a u nastavku upoznajte ženu koja se susrela sa ovom bolešću, Vesna Dropić.

Po struci Vesna je pedijatar i kako je kazala budući da je po zvanju dokorica, njeni pregledi bili su vrlo uredni, radila je po preporuci ultarazvuk i mamografiju.

,,Tako i te 2012 godine  sam uradila mamografiju dojki, tačnije januara 2012. bez preporuke da uradim i ultrazvuk dojki. Pri očitavanju snimka rečeno mi je da je nalaz uredan, da moje kontrole trebaju biti na dvije godine. Ta godina je za mene bila veoma stresna, izgubila sam majku, sin je imao zdravstvenih problema, ali obzirom na dinamiku života, posla i mnogo toga što uglavnom prolazimo, sasvim slučajno u jednoj noći bez sna sam na lijevoj dojci, jula 2012. napipala ravnu pločicu, veličine do 2 cm, nije mi se dopala, ali nisam odmah otišla ljekaru, jer sam se vodila mamografskim nalazom iz januara, a i strah vjerujem da je bio prisutan. Na ponovni kompletan pregled sam otišla u septembru 2012., kada sam se okuražila da čujem istinu. Na moju veliku žalost ono u šta sam sumnjala je i potvrđeno. Rečeno mi je da se sigurno radi o karcinomu dojke. Dijagnozu sam potvrdila i cor biopsijom, koja je za mene bila baš veoma neugodna.”, ispričala je Vesna.

Nakon konsultacija sa kolegama, operativni zahvat je odlučila uraditi u Tuzli. Operacija je bila 10.10.2012 godine

,,Šta god bih sad napisala možda ne bi bilo dovoljno da sve iskažem. U tim danima pripreme za operaciju koliko god da ste stabilna ličnost nije ni malo lako, strah, nedoumice, moje mlađe dijete, djevojčica je imala 12 godina. Vjerujte i danas kada ovo pišem nije mi ugodno. Mislim da su manjkavosti našeg zdravstvenog sistema razgovori, koji bi trebali biti profesionalni, duži. Trebalo bi pronaći vrijeme za pacijenta. To nedostaje, uglavnom ste prepušteni sami sebi ili ženama koje su to prošle ili prolaze. Možda je i to razlog što sam se i Vama odazvala na Vaš upit da li bih htjela o tome nešto reći. Mislim da je to nekako i naša obaveza, da neko svoje iskustvo prenosimo, jer odlično znamo da broj oboljelih raste i uvijek je neko slijedeći u ovoj borbi.”

Šta je uslijedilo nakon operacije i kako je tekao oporavak?

,,Operacija je završena, a ono što nakon nekih 21 dan uslijedi je onkološki konzilij, ordinirana hemoterapija je za mene ipak najteži i najmukotrpniji dio liječenja. Ostala sam bez lijeve dojke, bez velikog broja limfnih čvorova lijevog pazuha, ali u poređenju sa hemoterapijom, ipak težinu bih dala hemoterapiji. Jednostavno mi je teško bilo, nije pitanje ni opadanja kose, nošenja perike, nego problem mojih slabih vena. Hemoterapije su bile ordinirane na svaki 21 dan, poslije prve terapije mi je kosa opala i počela sam nositi periku. Iskreno to mi i nije bio neki problem. Završila sam već nekako sa hemoterapijama, ali svaki tumor ima svoje ime i prezime, tako i moj. Ja sam bila Her 2 + , tako da sam trebala nastaviti sa biološkom terapijom, lijek se zove Herceptin u trajanju od godinu dana. Ponovo briga, strah, trebala sam ponovo primati lijek intravenozno i to godinu dana na 21 dan su bili ciklusi. Kao i većina bolesnica guglala sam i ja, slala pisma po Europi i u jednom od njih mi je rečeno da ima nova metoda davanja Herceptina podkožno u bedra nogu, ima jedno mjesto koje bi trebala da provede Onkološka klinika Sarajevo, odmah sam se javila kolegi i krenula u ovu studiju kao prva u BiH. Za mene je to bilo ogromno olakšanje, bilo je malo nuspojava, ali sam sve to potpuno zanemarila. Ovaj benefit su poslije mene i završene ove studije  dobile i sve ostale žene koje su HER 2 +. I tako prošla je i ta godina teška, ali zahvaljujući ovoj aplikaciji lijeka za mene uspješna.” objasnila je Vesna.

Često kažu da je bitno biti okružen dobrim i ljudima koji nas vole kao i mi njih, ko je bio Vaša podrška i koliko zapravo cijeli proces utiče na jednu osobu?

“Vjerujem da sam sebi ja bila najveća podrška, naravno i da su tu članovi najuže porodice, prijatelji, ali želim podcrtati, sebi sam ja najveća podrška. Nije lako, da ne kažem preteško je. Nismo mi baš zemlja koja mnogo brine o oboljelim, mnogo je tu noći bez sna, naticanja ruke, bolova reza, ali ono što moramo je preokupacija, radna terapija. Mnogo sam pokušavala da nađem interesovanja i mimo porodice u svojim druženjima, u pjesmi u pisanju, jednostavno u nekom momentu se preokupirate nekom aktivnošću, pa onda drugom i tako. Ako mislite da bivate pošteđeni stresnih situacija, bar u mom slučaju to nije tačno. Ipak vas ubrzo smatraju onom od prije i baš i ne razumiju mnogo vaše probleme. Ono što i danas smatram da sam učinila dobro je prijevremeno penzionisanje. Obavljala sam vrlo odgovornu funkciju šefice Dispanzera za predškolsku djecu i vidjela da to ipak nije više kao prije. Smatram ovu odluku o prijevremenom penzionisanju vrlo dobru, dala sam sebi malo više vremena ,a nisam željela da dugim odsustvovanjima sa posla oduzimam radno mjesto nekom mladom kolegi. Znate ova bolest je vrlo specifična, kao i neka druga hronična bolest, tako da su i odluke individualne, tu recepta nema.”

Nakon godina koje su prošle, kako se osjećate?

“Ne mislim, a prošlo je 8 godina od moje operacije, da sam pobjednik, sve ovo je jedan veliki zarez ali sam veoma sretna što hodam, družim se, radim, veselim se svemu lijepom, a naravno vrlo rado i vrlo iskreno pričam o ovome, pomažem koliko mogu.”

Da li je u Bosni i Hercegovini ova tema još uvijek tabu, koliko danas same žene posjećuju doktora?

“Što se tiče pričanja na ovu temu, mislim da je to danas mnogo više nego prije, smatram da tako i treba i truditi se da iz godine u godinu bude sve bolje. Promjene na bolje su uvijek dobro došle. Moje lično mišljenje da su danas žene mnogo više kod liječnika nego prije. Ono što mislim da je veoma bitno i što mislim da treba mijenjati, to su  neke odredbe u zdravstvenom sistemu, pomoć oboljelim. Veliki problem su i liste čekanja žena za pregled. Bojim se obzirom na sveukupnu situaciju u našoj zemlji da se u skorije vrijeme neće puno toga promijeniti i to mi je veoma žao.”

Koja je Vaša poruka ženama koje danas prolaze proces borbe protiv karcinom dojke, savjet kako da to lakše podnesu?

“Bolest ne bira, uglavnom od karcinoma dojke obolijevaju žene, ali nije isključeno ni kod muškaraca. Redovne kontrole, posebno za one žene koje pripadaju riziko grupama, a one to naravno znaju. Bolest ne bira ovdje smo nekako svi ravnopravni i zaista nikad se ne zna ko je sledeći onkološki pacijent.”, kazala je Vesna. (Dorrah.ba)