Umjetničke slike tuzlanskog slikara Nedžada Begića krase zidove domova širom Evrope i svijeta. Mnoge poznate osobe iz javnog života imaju njegova umjetnička djela na platnu.

Crtanje je kaže Nedžad zavolio još kao dječak u osnovnoj školi. Međutim tada nije ni slutio da će zapravo to biti njegov životni poziv i njegova najveća ljubav.

“Dok su vršnjaci mog uzrasta ‘ganjali’ loptu u mahali ja sam crtao. Tih godina (1962-1963) je Mevludin Ekmečić napravio galeriju u jednoj školskoj učionici bila je to prva galerija u gradu (imrovizovana). Nisam imao baš sve što mi je bilo potrebno za slikanje tada. Odem kod Ismeta Mujezinovića u atelje sa čika Pajom Garčevim (slikar Narodnog pozorišta Tuzla) kako bi dobio neku boju, četkicu ili štafelaj za crtanje. Godine sam proveo kod Ismeta Mujezinovića to je bilo kao da sam u svojoj kući. Kada se 1964. godine osnivala Međunarodna galerija portreta Tuzla pomagao sam, radili smo panoe” – započinje svoju priču za Tuzlanski.ba Nežad Begić koji je nekoliko godina svog života proveo i u dalekoj Australiji gdje je radio i stvarao.

“Živio sam u Australiji deset godina i tamo sam izlagao svoje radove da bi nakon savladanog jezika bio dvije godine angažovan u jednoj školi da predajem časove likovnog. Zanimljivo da su izložbe u Australiji obično otovorene za posjetioce 15 dana ali kada su vidjeli moje radove tražili su da izložba traje mjesec dana. Brojne slike su ostale iza mene u Australiji” – kaže Begić.

Sa izložbe Nežada Begića u Australiji izvještavali su i tamošnji mediji koji su navodili kako ne priča baš najbolje engleski jezik ali zato njegove ruke govore perfektno sve jezike.

Kaže da je nacrtao na hilajde i hiljade različitih slika u mnogoborjnih tehnikama, vjeruje da svaka od njih ima svoju autentičnost, priču i orginalnost. Međutim, ističe i pamti izazov crtanja velikih slika formata poput onih dimenzija 9×6 metara koje i danas krase zidove Hotela ‘Košuta’ u Kalesiji.

“Jednom prilikom Halid Muslimović gostovao je u Košuti gdje sam ranije uradio devet slika na zidovima objekta vidio je moje radove i zvao me u ponoć da idem s njim kući nacrtati mu nešto slično. Ali nisam otišao, bilo mi je daleko. Inače, mnoge poznate face imaju moje slike imao sam i lične susrete s mnogima od njih da ih ne nabrajam sad. Primjerice, glumac Enis Bešlagić od mene često zna kupiti sliku” – priča nam tuzlanski slikar Nedžad Begić.

Dok je bio dječak i vježbao svoj talenat za štafelajem s četkicom u ruci njegova majka se protivila tome jer je smatrala da bi tebao učiti neki zanat.

“Majka je bila protiv smatrala je da neću moći prehraniti porodicu od slikarstva. Često je govorila da će otići u atelje kod Ismeta Mujezinovića i kazati mu da mi zabrani da dolazim. Međutim, bio sam tvrdoglav samo crtanje, crtanje i crtanje. Ipak kasnije se i ona s tim pomirila i shvatila da će to biti moj poziv. Ono što je zanimljivo i interesantno da sve ove godine nikada nisam imao situaciju da se nekome ne dopadne moja slika ili da ne ispunim nečija očekivanja” – kaže naš sagovornik koji je naslikao svaki sokak, ulicu i mahalu u Tuzli.

Dok smo razgovarali u njegovom ateljeu završavao je kaže za sebe sliku Poljske (Turalibegove) džamije sa turbetom.

“Dobio sam od prijatelja knjigu u kojoj su putopisi jednog austrijskog vojnika u kojoj se između ostalog nalazi i fotografija Poljske (Turalibegove) džamije sa turbetom napravljena prije sigurno više od 100 godina. Nije još završena…” – pokazuje nam Nedžad sliku sa zadovoljnim osmjehom na licu jer upravo Poljska džamija dio njegovog djetinstva koje je proveo u Kazan Mahali gdje i danas živi.

Begić kaže da je danas još uvijek na cijeni ova vrsta umjetnosti te da se slike više kupuju na poklon drugima, nego što se neko odluči pokloniti sebi neku sliku za svoju dušu odnosno za svoju kuću.

Jedna potajno nostvarane želja mu je da otvori galeriju gdje bi mogao izlagati svoje radove ali i mlađe gleneracije podučavati tehnikama slikarstva.

Nedžad Begić višestruko je dobijao razna priznanja i nagrade. Međutim, jedna od najdražih mu je osvojeno II. mjesto u konkurenciji sa preko 60 slikara sa područja TK kada je stručni žiri Udruženja likovnih umjetnika Tuzlanskog kantona 2009. godine dodijelio mu nagradu za drugo mjesto.

“Velika je stvar kada ti kolege odaju priznanje i dodjele nagradu” – zaključio je naš sagovnornik. (Tuzlanski.ba)