U moru priča o odlasku u svijet, u potrazi za boljim životom, stiže jedna obrnuta priča. Kao dokaz da ni u inostranstvu ne teče med i mlijeko,  A.K. iz Tuzle je, piše Deutsche Welle, trbuhom za kruhom krenuo u Njemačku. Ali, brzo se vratio.

„Kap je prelila čašu kada u augustu 2015. godine nisam bio u mogućnosti porodici osigurati elementarne potrebe. Djeci sam morao reći ‘nemam'”, kaže A.K. iz Tuzle čija se čaša, kako kaže, punila od 1996. godine. „Mogućnost napredovanja, bez obzira na fakultetsku obrazovanost, nisam imao jer nisam politički podoban ni za koga”, nastavlja muškarac koji želi ostati anoniman. Zbog svega toga. odlučio je otići u Njemačku.

Njemački nije znao, ali dobio je ponudu da radi kod, kako kaže, „rodičinog muža”, vlasnika manjeg poduzeća koje se bavilo održavanjem poslovnih objekata. „Pitam ga što se tu radi, a on kaže: ‘Ma ništa, kad je zima, samo očistimo snijeg’.”

Od poslodavca u BiH, kod kojeg mu je plaća kasnila, A.K. dobiva godinu dana neplaćenog odsustva i početkom novembra 2015. godine, dolazi u München u kojem počinje njegova „njemačka priča”.

„Gazda je s nama bio prve dvije-tri sedmice dok me nije upoznao sa svih 25 objekata, jednom školom i četiri ureda na različitim mjestima u Münchenu koje smo održavali.”

Radno vrijeme A.K. je počinjalo u 8:00, a završavalo u 20:00 sati. Ispočetka je, kako kaže, bilo zanimljivo: „Razmišljam, pa radim u Njemačkoj, to sam i želio.”

Radio 12 sati dnevno

A.K. je iz dana u dan radio po 12 sati dnevno. Za to vrijeme je imao samo jednosatnu pauzu. „A onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne poslove. Održavanje ureda preuzima druga osoba jer smo mi morali čistiti snijeg nakon posla još četiri sata”, prisjeća se A.K.

Snijeg je u januaru 2016. godine u Münchenu neprekidno padao tri dana. „Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscijeđeni tražimo sastanak s gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obveze u okviru našeg 11-satnog radnog vremena. On nas napada govoreći: ‘Ne znate vi šta je Njemačka, trebat će vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu’?”

Kada je ozlijedio ruku izvlačeći kontejner pun smeća iz prostorije u kojoj se nalazio, od šefa je tražio dozvolu da ode liječniku. „Mada, moram priznati, nisam znao ni gdje da ga nađem”, kaže A.K. Njegov odgovor je bio: „I mene je jednom prilikom boljela ruka, ali sam i dalje radio.”

“Sve oči su bile uprte u mene. Moja njemačka priča o kojoj sam sanjao je nestala. Živio sam u jednoj sasvim drugoj. Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za porodicom, kućom, poslom, bez obzira što je plaća kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kavom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao”, kaže A.K. kojemu se bližio datum do kojeg je firma u BiH čuvala njegovo radno mjesto. Odlučio se vratiti.

„Da ne bude samo kuknjava, moram napomenuti da sam imao jednu životnu školu koja mi samo može pomoći u životu, pomoći po ko zna koji put da shvatim što su prioriteti u životu, šta je dom, što je porodica. Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan”, završava svoju njemačku priču za Deutsche Welle A.K. iz Tuzle. (Tuzlanski.ba)