Mnoge generacije slatko se prisjećaju uspomena iz najstarije tuzlanske slastičarne poznate pod imenom Kod Šaćira, koju je davne 1953 godine utemeljio, Šaćir Rušidović.
Nakon Šaćirove smrti porodični posao nastavili su da vode njegova kćerka Amira Čokić sa mlađim bratom Mirzom Rušidovićem.
Prije Drugog svjetskog rata Šaćir je pekao zanat u Zdravljaku na Korzu, kod starog tuzlanskog majstora Dušeka, koji je bio Čeh porijeklom. Pravili su đevreke, šampite i ostale evropske kolače, ali i hurmašice i baklave. Svoju će radnju otvoriti tek nakon Drugog svjetskog rata, 1953. godine, na istom mjestu na kojem je i danas. Mušterije su najviše dolazile po hurmašicu, baklavu i puslice, ali je Šaćirovu bozu u zvijezde okivao svako ko bi je jednom probao.
“Moja braća i ja smo bježali od ovog posla, jer tada nije bilo mašina i sve se radilo ručno. Bilo je vrlo naporno, pogotovo kad se pravila boza. Procedura je vrlo problematična, jer se boza kuha cijeli dan, onda kisne dan-dva, pa se mora cijediti. Moja su braća tada padali mrtvi od umora, jer se sve moralo ručno cijediti“, sjeća se Amira, koja je na savjet oca otišla u sasvim drugom smjeru i završila elektrotehniku, dok su se njena braća okrenula mašinstvu. Iako su imali stalne poslove, prvi je svoj posao 1983. napustio Amirin brat Mirza, koji je preuzeo brigu o očevoj radnji, a Amira mu se pridružila šest godina kasnije. Renovirali su slastičarnu, i nazvali je cafe slastičarna, što je izazvalo i probleme, jer je tada bilo neshvatljivo da se u jednom lokalu prodaje kafa zajedno sa kolačima i flaširanim sokovima.
“Mi smo tada bili jedini kafić tog tipa, i ponudili smo voćne kupove i espresso kafu sa šlagom. S obzirom da se nalazimo u blizini nekih srednjih škola, đaci su vrlo često tražili da im se za iste pare malo produži kafa, jer ona standardna im je bila mala, i tako je nastala produžena kafa. U neka doba ona je dobila ime ‘Šaćirova kafa’ – jer to je bio naš izum, nigdje je tada niste drugdje mogli probati. Duga kafa, sa puno šlaga, godinama je bila zaštitni znak ove slastičarne“, otkriva Amira.
Osamdesetih je godina slastičarna Kod Šaćira bilo jedno od rijetkih omiljenih okupljališta tuzlanske omladine. Vremena su se promijenila, i danas je ova slastičarna uglavnom mjesto gdje se dolazi pojesti dobar kolač. Ljeti ti kolači završe u raznim dijelovima svijeta, jer ih mnogi Tuzlaci, koji žive u inostranstvu, i njihovi gosti, u kutijama nose diljem svijeta svojim kućama. Kažu da je tajna njihovog uspjeha u posebnom okusu pravih domaćih kolača.
Manje se tada dolazilo zbog kolača, iako su bili dobri kao i razne kreme i sokovi a posebno kafa sa šlagom, više zbog dobre raje koja se tu skupljala. Sjedilo se unutra ili ispred na zidiću, u nedostatku mjesta češće stajalo svuda okolo gdje je bilo mjesta. (Tuzlanski.ba)
