Tuzla je pred sami početak Drugog svjetskog rata dobila Gradski bazen koji je izgrađen 1936. godine.

Bazen kojeg se nešto starije generacije i danas sjećaju bio na mjestu današnjeg restorana “Zlatnik” odnono tik uz šetalište Slana banja. Bazen iako skromnih dimenzija 30×12 metara bio je napunjen slanicom istom onom koja je sada u Panonskim jezerima.

Ovo mjesto bilo je glavno okupljalište tadašnje omladine tokom ljetnih mjeseci.

Nažalost zbog nekontrolisane eksploatacije slanih ležišta područje Tuzle godinama je bilo izloženo tonjenju zbog čega su brojni objekti bili ugroženi ili su morali biti srušeni.

Danas, Grad Tuzla nema ni otvoreni ni zatvoreni bazen izuzev onog u Hotelu Mellain dok je bazen u Hotelu Tuzla i dalje zatvoren i njegova sudbina nije poznata.

Nedostatak bazena posebno osjete brojni plivački klubovi koji imaju na stotine dječaka i djevojčica koji treniraju plivanje.

Sugrađanka Vera Mujbegović  u djelu “Tuzla moje mladosti” napisala je kratki osvrt na ova vremena iz lične perspektive:

“… A tek kad je 1939. godine otvoren Slani Bazen na Banji, to je bio najveći mogući poklon tuzlanskoj djeci i omladini. Odlasci na Bazen, obavezni i svakodnevni, kupanje u slanoj vodi, sunčanje, ronjenje i sve ostalo. Jedino što nas je razlikovalo, menu i Sašu – on je morao da se šiša do glave, ja to nisam morala. Šišanje muške djece u ljetnjim mesecima “na nulu” ili nulericu, bilo je u modi između dva rata. Vjerovalo se da će to doprinjeti boljem rastu i gustini kose. Čim počne ljeto pojavljivali su se dječaci obrijane glave i smiješnog izgleda, – na pocrnjelom tijelu i licu, glava se izdvajala kao neka bundeva ili dinja. lmaš glavu kao dinja, govorila sam Saši, koji je nerado morao da se povinuje roditeljskoj brizi za gušću kosu. Nije mu bilo pravo, ali poslije nekoliko dana se navikavao, a kad je proradio bazen bilo je još prijatnije kupanje bez kose”. (Foto: Zoran Tarade | Tuzlanski.ba)