Subota, 21. Septembar 2019.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Roman ‘Kintsugi tijela’ autorice Senke Marić osvojio nagradu ‘Meša Selimović’ (FOTO)

U Narodnom pozorištu Tuzla večeras je upriličena ceremonija dodjele nagrade ”Meša Selimović” za najbolji roman objavljen u 2018. na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Odluku o najboljem romanu donijeli su Mile Stojić, predsjednik žirija, te Faruk Šehić, Andrej Nikolaidis, Robert Perišić i Vladimir Arsenić, članovi žirija.

Na sjednici održanoj danas odlučeno je da dva romana uđu u najuži izbor za nagradu ‘Meša Selimović’, a to su bili romani autorice Senke MarićKintsugi tijela‘ kao i roman ‘TeroristEmira Imamovića Pirketa.

Predsjednik žirija Mile Stojić saopćio je kako je upravo roman ‘Kintsugi tijela’ autorice Senke Marić iz Mostara pobjednik 9. Književnih susreta Cum grano salis koji su održani u Tuzli.

‘Drago mi je prije svega da je žena dobila nagradu, jer su do sada samo dvije pobjednice bile prije mene i na samim izborima ih je bilo nedovoljno. Ne želim ovom prilikom kazati da je u pitanju urota ili nešto slično ali ono što želim kazati jeste da mislim da je jako važno da se stvari prilično mijenjaju i da žene sve više pišu i to ne samo onako tipično kako se to misli da pišu poeziju već žene pišu i prozu i to jako dobro rade. Mislim da dolazi neko izuzetno uzbudljivo vrijeme po pitanju književnosti koje pišu žene, kazala je Senka Marić i dodala:

‘Večerašnja nagrada je sama po sebi izuzetno važna zbog mnogo razloga. Nagrada je regionalna i promoviše sve one vrijednosti za koje ja mislim da su zaista važne ne samo u mom književnom radu, ne samo u smislu pisanja već i u smislu svih drugih aktivnosti kojima se ja bavim u svom književnom polju, a to je povezivanje, dijalog, razumijevanje. Mislim da Tuzla kao grad upravo promoviše te vrijednosti, a ovi susreti to stavljaju to u prvi plan’ kazala je pobjednica 9. Književnih susreta Cum grano salis.

Nagradu pobjednici Književnih susreta Senki Marić uručio je gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović.

Senka Marić (rođena 1972. u Mostaru, BIH) spisateljica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica. Objavila je zbirke poezije Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013, te prva nagrada Zija Dizdarević 2000. godine. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.

Svečanu ceremoniju proglašenja pobjednika vodila je Kristina Ljevak dok je u umjetničkom dijelu programa nastupio hor Pontanima sa gostujućim horom choRinteRkultuR iz Švicarske, sa izvedbom Male simfonije religija i kultura. (Foto: Blicko Junior | Tuzlanski.ba)

Odlomak iz romana: Od ranog jutra u tvoju kuću počinju dolaziti žene. Ne poznaješ ih. Sve su obučene u duge crvene haljine, s velikim izrezima naprijed. Pjevaju tiho, glas je šapat, mrmor, ne razaznaješ riječi. Usne su im zatvorene, ne znaš odakle izlazi taj glas. Smještaju se jedna pored druge po kauču, stolicama i podu. Kose su im duge, raspuštene. Napolju pada sitan snijeg. Sjetiš se da su ti knjige ostale na balkonu. Balkon izgleda drugačije. Na njemu je sada sofa prekrivena velikim plavim jastucima i tvoj radni stol. Na sve strane su gomile tvojih knjiga. Tu je i tacna, na koju su poslagane razbijene čaše s mrljama od crnog vina. Kreneš da pokupiš knjige, ali gošće ti govore da to sada nije važno. Ne znaš koja od njih govori. Usta su im i dalje zatvorena. Hoćeš da ih upitaš ko su, zašto su tu. Prije nego uspiješ izreći, odgovaraju ti. Uglas. Sad otvaraju usta. Njihove mračne usne šupljine su portali za neki drugi svijet. Haljine su im od brokata. Šuškaju glasno. Došle smo da prebrojimo sise, kažu. Plašiš se ako otvoriš usta možda će se pretvoriti u istu crnu rupu.

Postaješ svjesna da je noć. Kuća više nema krova. Nebo je gusto i crno, po njemu plivaju džinovske metalne meduze.

– Ja ne znam jel se moje sise broje – kažeš tiho – kao sise.

Noć je samo iznad kuće, na balkonu je još dan. Pahuljice se pretvaraju u cvjetove zove. Sipaju. Žene ti kažu da je to sigurno dobar znak. Nijedna od njih nikada nije sanjala ni snijeg niti zovu.

– Pokaži ih! – kažu one – da znamo s čime imamo posla. Skidaš spavaćicu i stojiš pred njima u gaćicama.
Sviđaju im se tvoje sise. Ustaju jedna po jedna, prilaze ti i pipaju ih. Prsti su im hladni. To je zato što smo mrtve – kažu one – to je sasvim normalno. Onda se vrate na svoje mjesto.

Počnu brojati. Jedan plus jedan plus jedan plus jedan… pedeset puta. Ne znaju šta bi s tobom. Na koji način da te ubace u računicu. Jesu li s tobom pedeset ili pedeset dva?

Po vama padaju krupne crne kapi. U njima su sitne ljubičaste ribe. Kažu ti da je nebo najtužnije kada plače ribama.

– Hoću li i ja umrijeti? – pitaš, prekrivajući usta dlanom, u strahu da te ta crna rupa ne izjede iznutra – hoću li umrijeti?

Ponovo počnu pjevati. Opet zatvorenih usta. Prilaze ti. Ruke su im na tvom tijelu, odižu te i prenose na krevet. Krevet je ogromna duboka kada. Stoje oko tebe u krugu. Haljine im šume kao more. Skidaju kose s glava. Pramenove spuštaju u kadu, po tebi. Ta kosa je živa, pliva oko tebe, miluje te. Njihova lica su sada lice tvoje majke. Kakva je to pjesma što je mrmljaš zatvorenih usta? – pitaš.

– Oh, to je samo pjesma postanka – kažu one-tvoja majka – ovako te ponovo rađam.

Četvrti je dan pete kemoterapije. Do jučer je išlo nekako. Do poslijepodneva si mislila da si ovaj put jača. Da te neće slomiti. Zatim polako kreneš propadati u ambis. U nešto crno i ljepljivo što ti brka misli do neprepoznatljivosti i ne da disati. Ni za šta se ne uspijevaš uhvatiti. Opiranje možda samo malo usporava taj slobodan pad. Pod tušem si. Ovila si ruke oko sebe. Puštaš vodu da udara po potiljku. Gledaš kapljice kako se pretaču jedna u drugu. Klize preko nadlaktica, čineći isprekidanu rijeku sve do poda. Umiruje te dodir vode. Nešto u tom otjecanju uvjerava te da život ne može stati.

Kvržicu, kamen pod kožom, zrno iz kojeg će se razviti budućnost koja te sada guši, napipala si u onoj vreloj noći dva dana nakon što si se vratila iz Crne Gore, s dvodnevne plovidbe na maloj jedrilici. Vas četvero starih prijatelja, u pokušaju osjećanja svijeta bez gravitacije. Vas četvero i more razliveno oko vas. Sir, masline i vino. More je mirno i tamno. Siječete ga brodom. Urezujete brazdu od koje se brzo oporavlja. Vaša plovidba na njemu ne ostavlja nikakav stvarni trag. Samo trenutak i sve je jednako kao da i niste bili tu. Ne postoji potpuniji zaborav. Plavetnilo se rastavlja pred vama. Omogućuje vam put. Guta sjećanje na vas.

Usidrili ste se nasred zaljeva Boke Kotorske, kao u otvorenu školjku. Pijana si. Skačeš u vodu. Prvi put bez straha. Tijelo lomi površinu. Propada duboko u crnilo i toplinu. More te grli. Omotava svaki djelić tijela. Njiše te polako. Ne postoji ništa nježnije od vode. Topla je i gusta, uljuljkana u vlastiti mrak. Prihvata te kao savršena rukavica. Miluje pokušavajući da spere sve što bi moglo da boli. Pomisliš ako postoji Bog on sigurno spava u dubinama zaljeva Boke. Pomisliš da si trebala biti riba. Tijelo ti odumire bez vode. Vene bez soli. Spremna si zauvijek ostati tu.

Sada, pod tušem, sklopiš oči. Osjetiš iz kože ti izbija krljušt. Tijelo je gipko i klizavo. Iz ruku smrti iskliznut će lako.

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje