Redakciji portala Tuzlanski.ba javila se čitateljka Adela Jaganjac sa pismom u kojem prenosi svoja neugodna iskustva jer se njenoj 13-godišnjoj kćerci javio putem društvene mreže pedofil. 

Sve je kaže prijavila u MUP TK, a pismom želi skrenuti pažnju ostalim roditeljima kakve sve opasnosti vrebaju po njihovu djecu dok su na internetu.

Manijak koji je porukama i pozivima uznemiravao djevojčicu na Facebooku je raskrinkan, a radi se o A.Š. iz Fojnice.

Adeli se nakon ovog slučaja javila sestra osumnjičenog A. Š. i navela da se radi o čestitoj porodici.

Pismo u nastavku prenosimo u cjelosti:

“Ovo šta Vam pišem za mene predstavlja jako bolnu i tešku temu. Međutim, kao roditelj osjećam dužnost da upozorim na opasnost i druge roditelje zbog poremećenog vremena u kom odrastaju naša djeca.

Svako nasilje i zlostavljanje djeteta (u mom slučaju, moja djevojčica od 13. god, zlostavljana je putem društvene mreže) – psihičkog, sexualnog ili putem društvenih mreža izaziva zgražanje, užas i osudu zlostavljača i nasilnika, naročito kad su žrtve djeca. Zlostavljanja, nasilja i zanemarivanja djece bilo je oduvijek, ali se o tome manje govorilo. Zbog toga nam djeca i trpe ovakve stvari, jer mi živimo u takvom vremenu gdje je ono glavno “šta će narod da kaže?!”

Problem tjelesnog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja djece prisutan je više-manje u svim sredinama, ali se skriva i drži u tajnosti.

Na svu sreću moje dijete i ja imamo taj odnos prije svega kao prijateljice, pa tek onda kao kćerka i majka pa ovaj put to na nasreću tog psihopate nije bila tajna i ako je čitavo vrijeme dopisijući se sa mnom  tražio da to ostane samo između nas.

Pedofil je prvo krenuo da šalje neke fine porukice, tima da je slatka, koji je razred, odmah sam znala njegove namejre. Naredno, uzimam kćerkin mobitel i nastavljam da se dopisujem i ponašam kao djevojčica od 13 godina. Nastavljam, dopisivanje s njim, naravno, sve to, a da moje dijete to ne sazan jer nisam htjela da doživi strah i stres.

Ovo sam odlučila napisati i zamoliti vas da objavite jer o problemu ovakvog tima treba otvoreno progovoriti kao i o pojavama svih oblika zlostavljanja nemoćne i nedužne djece.

O ovom i sličnim problemima, koji su nažalost u zadnje vrijeme sve vipš rasprostranjeni prvi i najvažniji koraci u rješavanju istih je javno govoriti o tome. Ja sam napravila čitavu halabuku, bila sam i u MUP-u TK gdje su kazali zbog čega nisam došla odmah nakon što se javio, ali psihopata je išao korak po korak, nije odmah bio navalentan. Kazali su mi kao došla sam kasno na što im odgovaram “da sam došla čim je on mojoj djevojčici pisao neke gluposti, rekli bi mi vjerovatno da nisam normalna.

Policajac prilično nezainteresovan u vezi mog problema ne pokazuje čak ni volju da sasluša uplakanu majku koja je u stanju šoka i u suzama već mi govori za izađem napolje i čekamm do ne dođe neko od inspekora.

Dakle došla sam u prostorije MUP-a oko 21 sat i bila do skoro dva sata iza ponoći. Pitala sam ga samo da li je i on roditelj? Odgovorio je potvrdno, na pta sam mu uzvratila, ne bih rekla. Kazala sam kako ću ako treba čekati čitavu noć, dan, sedmiceu, mjesec ako treba. Odustati neću ni po koju cijenu jer je u pitanju moje dijete, a to sutra može biti dijete nekoga dugog. A djeca sama to ne mogu učiniti, nisu u stanju da se odbrane od takvih bolesnika.

Moje dijete, moja djevojčica doživjela je psihičko seksualno zlostavljanje…Tj, pedovil barem je tako mislio, a dopisivao se zapravno sa mnom, u kojemu je tj. misleći na moje dijete, ta bolesna osoba počinje da nagovara na sudjelovanje u nekoj seksualnoj radnji odnosno aktivnosti koja osim spolnog, uključuje masturbaciju, milovanje spolnih organa ili slanje pornografskih video snimaka, i drugim sličnim erotskim i sadržajem.

To je rezultat nečovječnog i bezobzirnog ponašanja takvih bolesnika. Nažalost, samo dio tih gnusnih patoloških pedofila bude otkriven. Ali, ja neću odustati.

Takvi bolesnici odnosno pedofili koji svoje gnusne, bezobzirne i patološke ciljeve obično ostvaruju silom i izravnim fizičkim nasiljem, nego nagovaranjem, potkupljivanjem, pritiscima, prinudom i drugim metodama prisiljavanju maloljetne osobe da rade tačno ono što oni od njih zahtjevaju. Pritom ih prijetnjom, zastrašivanjem i ucjenama obavezuju na šutnju i čuvanje tajne. Također, mnogo djece koje je na bilo koji način zlostavljano, to dijete nikome ne povjerava svoju patnju i nesreću jer se plaši da mu niko neće vjerovati, a kamoli zaštiti.

Ovo je problem o kojem se treba i mora pričati za početak, prijavljivati, jer bez toga ako se nastavi šutjeti oni će nastaviti živjeti tu među nama i biti svakodnevna opasnost za našu djecu, nastaviti će da ih uhode i ostati neotkriveni i nekažnjeni.

I napokon, nakon dužeg vremena dolazi inspektor koji me vodi u kancelariju i opet počinje bolna tema. Od početka do kraja. Dajem izjavu, dajem screenshot video, sve je slikao, uzeo moju izjavu i rekao daću bez obzira na to što je on slikao sve prepiske morati isto to prebaciti na CD, koji će on predati u Kantonalno tužilaštvo, a ja se iskreno ne nadam da će se po pitanju tog mog do sada najvećeg problema nešto zaista i riješiti.

Nažalost, živimo u takvoj država gdje radi ko šta želi! Nažalsot dječija prava kod nas i nisu toliko bitna. Nije bitna njihova sigurnost. Nije bitno da djeca trebaju da odrastaju u zdravoj sredini, gdje kad odrastu, da nemaju posljdice i traume koje su doživjeli u djetinstvu. Njih tj. policiju imam osjećaj da to baš toliko i ne zanima. Meni ne preostaje ništa drugo nego da čekam odgovor iz Kantonalnog tužilaštva, ako oni ovo budu shvatili kao ozbiljan problem, idemo dalje. Nema stajanja!!!

Roditelji, nemojte ignorisati svoju djecu, njihove mogućnosti, intelektualne, psihičke i fizičke sposobnosti, njihove razvojne potrebe, želje, omogućite im da se dokažu i ostvare kao osobe, da se osjete korisnim slobodnim, punovrijednim, ravnopravnim i priznatim članovima porodice, da vole i da budu voljena, da dožive priznanja za uložen napor, ostvarene rezultate u uspjehe, da uživaju u ljepoti rada i svojim postignućima…

Roditelji koji ne provjeravaju telefone svoje djece jer su umorni, nemaju vremena itd doista čine teško nasilje nad vlastitom djecom. Odvojite vrijeme i pričajte sa svojom djecom. Budite im najbolji prijatelj. Pokažite ima da vam mogu vjerovati. Ne dozvolite nekom bolesniku da vam dijete uništi…

Zlostavljano dijete nije spremno govoriti o tome što mu se dogodilo, zato odrasli moraju biti obzirni, dobronamjerni, diskretni i povjerljivi jer je ono vrlo osjetljivo, ranjivo i preplašeno.

Svoje dušu otvorit će samo bliskoj i dragoj osobi, kojoj vjeruje i od koje očekuje punu diskreciju i ZAŠTITU. TO SU RODITELJI.

Treba mu ponuditi zaštitu, ali mu ne davati lažno obećanje da će to ostati tajnom za koju, osim vas, nitko više neće znati, ili da zlostavljač neće biti prijavljen policiji i kažnjen, jer bez toga nema zaštite niti sprečavanja zlostavljanja.

Nikad se ne smije iznevjeriti dječije povjerenje. Mora mu se vjerovati, mirno ga, s puno razumijevanja i suosjećanja saslušati. Iskažite svoju radost što vam se povjerilo. Ne smijete inzisirati da vam kaže više od onoga što samo želi reći ili ga okrivljavati za to što mu se desilo.

Od toga ovisi što će vam povjeriti i kako će se osjećati poslije toga. Treba imati na umu da su osjećanje povjerenja, sigurnosti i ljubavi roditelja osnovne pretpostavke dobrih odnosa, zdravog razvitka djeteta, formiranje njegove ličnosti i PONAŠANJA.

Za sad taj bolesnik neće biti blokiran, bit će samo ignorisan, nek jos piše, da imam još više dokaza. A, svom djetetu sam obećala da će završiti tamo gdje mu je mjesto, navodi se u pismu naše čitateljke Adele. J.” (Tuzlanski.ba)