Petar Lazarević (1934.) iz Tuzle jedan je od članova Odbora osnivanja Univerziteta u Tuzli te član organizacijskog odbora osnivanja Medicinskog fakulteta.

On je bio i prijatelj istaknutog likovnog umjetnika Ismeta Mujezinovića za kojega ga i danas vežu posebna sjećanja.

Lično je poznavao i Mešu Selimovića, a također je nekoliko puta bio domaćin Josipu Brozu Titu. Za Tuzlanski.ba Petar Lazarević, inače štićenik Doma penzionera u Tuzli govorio je o svom životu i djelovanju u političkom životu u Bosni i Hercegovini.

Bio je predsjednik Saveza Fronta slobode – prvog štampanog medija u Tuzli.

– Front slobode je bio kultna institucija. On je i danas historijski sačuvan kao sjećanje na jedan kulturan period Tuzle. To je bio veoma ugledan medij, a danas su mediji okrenuti drugim stvarima. Prema mojoj procjeni politika današnjih medija je ispod svakog nivoa – kaže Lazarević.

O prijateljstvu s Ismetom Mujezinovićem, jednim od najpoznatijih umjetnika koje je imala Bosna i Hercegovina, Lazarević nam je govorio kroz suze.

– Mi smo bili kućni prijatelji. Zajedno smo bili zaljubljenici u šah i Ismet je bio jedan veoma iskusan i dobar čovjek. Intelektualac. Nije on bio samo obični umjetnik u crtanju i slikarstvu, nego zaista vrijedan u svemu što je radio i odgovoran u svim životnim prilikama. Veoma pametan čovjek koji je smišljao viceve, ali i odgovorno bio dio društvenog, javnog i političkog života. Ismet je predsjedavao sjednici kada je Univerzitet u Tuzli formiran u Domu armije. Bio je divan čovjek i veoma pošten i opušten. Naprimjer, zajedno smo se znali voziti i osam sati od Tuzle do Sarajeva, jer je Ismet uvijek želio da zastanemo i odmorimo pored neke kafane – prepričava nam Lazarević.

Petar Lazarević je također pripadao političkom životu i bio jedan od sudionika tadašnjeg kreiranja političkog stvaranja, nakon Drugog svjetskog rata. Zamimljivo je da je Petar Lazarević bio zadužen i za izgradnju zdravstvenih objekata.

– To je bila velika stvar. Tuzla je uvijek imala jednu reprezantivnu ulogu u bivšoj državi, ali i u partiji, komunističkom savezu, u sportu i svemu drugome.

Petar Lazarević je školovanje završio 1957. godine. Sin je istaknutog i poznatog Goste Lazarevića koji se u Drugom svjetskom ratu borio za mir i branio antifašizam. Po imenu njegovog oca danas jedna ugledna gradska ulica u Tuzli nosi ime.

– Ja o tome čak i ne volim govoriti. To je veoma teška antifašistička ratna priča. Imao sam samo šest godina kada je on uhapšen, a moja majka je bila osuđena na robiju. Ona je imala sreću da nije završila u Jasenovcu nego je otišla u Gradišku. Bila je tri godine na robiji – prisjetio se Lazarević.

Kaže da se 10. maja 1945. godine sjeća kao dana koji se jučer dogodio.

– Ja sam bio među najboljim studentima na Univerzitetu. Bio sam među prvim visokoobrazovanim ljudima u Tuzli, među prvim pravnicima. Također, vrijeme u kojem smo mi živjeli se ni u kojem smislu ne može komparirati s dnašanjim vremenom, čak ni u moralnom smislu – istaknuo je Lazarević.

Smatra da je današnja politička situacija u BiH tragična.

– Ja ovo vidim kao jedno poniženje mene kao građanina i nosim sa sobom osjećaj sramote. Kada se samo sjetim da, gdje god bismo došli, kao Jugosloveni smo imali ogromno poštovanje svih ljudi… – ističe.

Podsjetio je da je njegov otac streljan 16. februara 1942. godine uz Amaliju Lebeničnik, istaknutu revolucionarku te njezinog sina koji su stanovali u istoj kući Petra Lazarevića. U tom streljanju žrtva je bio i Džemal Mandžić.

Naš sagovornik Petar Lazarević je bio politički veoma angažiran prije devedesetih godina. Također, kao omladinac bio je u Delagciji jugoslovenske omladine.

Kaže da bi cijelu povijest tog vremena od završetka Drugog svjetskog rata u Tuzli mogao satima pričati te da mu je žao što je nije zapisivao. (Tuzlanski.ba)