Danas se navršavaju 22. godine od tragične smrti velikog igrača, trenera i još večeg čovjeka Mustafe Hukića – Huke.

Mustafa Hukić poginuo je u saobraćajnoj nesreći u mjestu Devetak, na magistralnoj cesti Tuzla – Doboj, 7. augusta 1999. u 48. godini.

U FK Sloboda karijeru je počeo kao 16-godišnjak, za tim s Tušnja odigrao je 280 utakmica, pet utakmica upisao je u dresu reprezentacije nekadašnje zajedničke države, a nakon Slobode igrao je za Osijek, San Jose, te Sakaryaspor.

Karijeru je okončao u 34. godini, kada se posvetio trenerskom pozivu. Tragedija ga je zadesila kada je obnašao dužnost šefa stručnog štaba Slobode, u sezoni u kojoj je ekipa bila nadomak prvog naslova prvaka, ali to prvenstvo nije okončano do kraja.

Mustafa Hukić bio je jedan od prvih trenera reprezentacije BiH poslije rata, kada je asistirao selektoru Fuadu Muzuroviću. Bio je častan čovjek, izuzetno pošten i stručan i do danas veoma omiljen kod svih generacija Slobode.

Nakon njegove smrti ustanovljen je Memorijalni turnir „Mustafa Hukić Huka“, ali organiziran neredovno, da bi se naposljetku ugasio zbog inertnosti prijašnjih čelnika Slobode.

Mezar Mustafe Hukića u Tuzli do danas posjetile su brojni sportski radnici, fudbaleri i treneri.

Povodom 22. godišnjice smrti Mustafe Hukića donosimo vam priču o Huki koja je objavljena u knjizi ‘100 godina Slobode‘

Mustafa Hukić, fudbalski princ sa Tušnja

Lijepo lice Mustafe Hukića imalo je razloga za osmijeh te 1968. godine. Đorđe Bjelogrlić, trener Slobodinih prvotimaca, odlučio je da osamnaestogodišnjeg mladića prebaci u prvim tim kako bi zajedno sa starijim kolegama pokušao izboriti plasman u Prvu ligu. Mustafa, dječački lijep, ali vragolasto talentovan, ponosno je prihvatio svoju novu ulogu. Tuzlanski novinari su nakon Hukinih prvih dodira sa prvoligaškom loptom počeli pisati poeme. Sport iz juna 1968. godine, nakon pet-šest utakmica koje je odigrao u prvom timu, objavljuje tekst pod naslovom: Mustafa Hukić – najmlađi ljubimac Slobodinih tifoza. Prve rečenice te zanosne priče otkrivaju kako je Hukić postao dio Slobode.

“Hukić još nije fudbalska zvijezda, ali to može postati! Godinama tuzlanska Sloboda igra u nepromijenjom sastavu. Poneko dođe sa strane, ali se rijetko ko uklopi u novu sredinu. Mustafa Hukić, učenik Rudarsko-tehničke škole, ponikao je u podmlatku Slobode. Zakucao je na vrata prvog tima i – primljen je!“.

Sa dolaskom Mustafe Hukića u Slobodu je došla sretna zvijezda. Prva sezona je značila i prvi uspjeh – plasman u Prvu ligu Jugoslavije. Historijska utakmica u Titogradu protiv Budućnosti, u kojoj je Sloboda slavila sa 3:0, bila je kruna divne sezone mladog Hukića. Javnost ga je proglasila neviđenim talentom, a tadašnji veteran i ikona jugoslovenskog fudbala Aleksandar Ivoš svojim dostojnim nasljednikom.

Rodio se princ sa Tušnja!

Mustafa Hukić je rođen u Tuzli. I to tamo gdje se rađaju najbolji tuzlanski fudbaleri, u Mosniku. Uske ulice tog naselja, omeđene avlijskim ogradama i tarabama, zahtijevale su od dječaka da budu majstori na lopti ukoliko bi u igri željeli ostvariti prednost. Huka je u tome bio nenadmašan. Svoje vršnjake je ostavljao u suzama, a nerijetko su zbog njegovih fudbalskih vrlina plakali i oni stariji. Kada je sokak postao tijesan Huka se preselio na Tušanj. Za Slobodu je debitovao sa nepunih sedamnaest godina. Trener Đorđe Bjelogrlić je u izjavama za novine otkrio da je vrijednog mladića, biser tuzlanskog fudbala spazio dvije godine ranije.

“Bio sam spreman da ga odmah uključim u pripreme prvog tima, ali kada sam saznao da mu je tek 16 godina, odlučio sam ga još malo ostaviti sa juniorima. Tek prije pet-šest mjeseci postao je standardan prvotimac. Hukić je veoma talentovan i perspektivan fudbaler“, ponosno je istakao Bjelogrlić.

Svoj prvi pogodak u dresu Slobode postigao je protiv beogradskog Radničkog. Novinarima je poslije tog gola priznao – ovo je moj najdraži pogodak baš zato što je prvi u mojoj fudbalskoj karijeri. Poslije toga je nanizao desetke pogodaka, no tušanjskoj publici je ostao ah na Hukine driblinge kojima je redao nizove protivničkih defanzivaca dajući loptu u prostor baš onda kada je branić suparničke ekipe teško disao na njegovim leđima, i kada su Mersed Kovačević i Jovan Geca ulazili u gol šansu. Hukine lopte su imale oči mnogo prije nego je taj izraz postao televizijski popularan.

“Huka je jednostavno znao kada su protivnički igrači u raskoraku, a ja u fenomenalnoj poziciji da idem prema golu“, iskren je Mersed Kovačević, legendarni centarfor iz sedamdesetih godina.

“Mustafa je bio vrhunski igrač. Momak koji je imao sve osobine modernog playmakera. I imao je dobre osobine. Kada me je naslijedio na poziciji kapitena, reletivno mlad za tu ulogu, ja sam mu pružio ruku i imao je moju podršku“, otkriva Fahrudin Avdičević, tvorac Slobodine granitne odbrane.

A kako je Mustafa tokom igračkih dana volio svoju Slobodu potvrđuje i njegov intervju za beogradski Tempo, štampan sredinom 1974. godine. Mustafa je odgovorio na pitanje u čemu leži tajna uspjeha prvoligaša sa Tušnja, ne mnogo bogatog i umjereno ambicioznog.

“U velikoj slozi i ljubavi prema klubu i fudbalu!“, kratko je odgovorio Huka, a onda vizionarski dao zaključak: “Naš uspjeh leži u želji da dokažemo i potvrdimo ono što smo davno proklamovali – da nema malih i velikih pojedinaca i klubova. Mi smo za sebe uvijek bili veliki, trudili smo se da ta veličina ostane u granicama naših realnih mogućnosti. Međutim, nikad pri tome nismo zaboravljali da od Slobode ima većih i boljih klubova, ali trudili smo se da ih bar rezultatski dostignemo, da im se na neki način približimo. Ponekad smo uspjevali i da zasjenimo velikane, ali se nismo previše zanosili takvim podvizima. Nismo se toga ni plašili jer smo uvijek vjerovali da možemo više od onog što postižemo“.

A šta je Huka isticao u svojoj Slobodi?

“Po kvalitetu igrača i po finansijama Sloboda spada u srednjaše, ali ima nešto specifično što je godinama drži u fudbalskoj eliti. To je, po mom mišljenju, prije svega drugarstvo i zalaganje, a potom međusobno poštovanje i profesionalno izvršavanje obaveza prema Klubu. Novac u našoj ekipi nikada nije bio primaran, u tome smo mi – mali velikani“.

Mustafa Hukić je 1978. godine otišao u Osijek. Potražio je novi izazov, a Slavonija nije bila daleko. Tri sezone za pamćenje. Mustafa je postao omiljeni lik u gradu na Dravi. Publika mu se klanjala, a on se, onako dječački, zabavljao u igri koju je volio. Poslije Osijeka Huka je imao kraće avanture u Sjedinjenim Američkim Državama i Turskoj. Svoj talenat je upario sa legendom Georgom Bestom pa je njihov američki tim San Jose postao planetarni hit.

I kada je došlo vrijeme za oproštaj, Mustafa se vratio tamo gdje je sve i počelo. Visoko podignutim rukama u zrak, sa osmijehom koji je otkrivao lijepu dušu, zapljeskao je svom Tušnju 1985. godine. Sa tribina je grmilo: Huka! Huka!
Po okončanju igračke karijere Hukić je preuzeo mlađe kategorije kluba sa Tušnja. Odgojio je stotine dječaka po svom životnom modusu – prvo biti čovjek, a onda fudbaler. U najtežim ligaškim danima Huka je sjedao na užarenu trenersku stolicu, a kada je trebalo sačuvati Slobodu od potpunog gašenja, u doba kada su rat i nacionalisti zaprijetili gašenjm ovog ponosa Tuzle, Mustafa se hrabro isprsio. Sa Slobodom je pobjeđivao i gubio, plakao i smijao se, ali nikada nije dozvolio da Klub pune ponižen.

U njegovim trenerskim mandatima Sloboda je igrala baš onako kako je i on igrao: poletno i sretno. Nizale su se pobjede baš kako je on nizao protivnike. Deset pobjeda zaredom! Nikome sem Huke to nije moglo poći za rukom.
Mustafa Hukić poginuo je u saobraćajnoj nesreći, 7. augusta 1999. godine. Fudbalski život Bosne i Hercegovine je stao. Sloboda i Tuzla u suzama. Otišao je tuzlanski princ! Jedan, jedini!

A kada Hukinog sina Jasmina pitate kako bi volio da njegov otac bude upamćen, on sjetno odgovori: “Kao dobar insan! U toj riječi su sadržane vrijednosti koje želim prenijeti svom sinu Mustafi i njegovim drugarima. Na činjenicu da je bio insan svi možemo biti ponosni“.