Njena majka je ranjena u opkoljenom Sarajevu. Otac, ugledni trgovac, jedan od osnivača Patriotske lige i vojni ataše u Zagrebu, pokušao je spasiti djecu poslavši ih izvan zemlje. Ona se ipak vratila. U Bosni je rodila četvero djece i s mužem vodi porodični biznis u kojemu je direktno zaposleno 60 ljudi.

Esana Kavazbašić-Huskanović, stomatologinja koja živi u Tuzli, imala je 16 godina kada je napustila Bosnu i Hercegovinu.

– Školovala sam se u Rijeci, gdje smo živjeli moj stariji brat i ja. Majka je u to vrijeme radila u republičkom MUP-u, u Sarajevu pa je nakon ranjavanja 1995. godine dobila status ratnog vojnog invalida. Brinula je o sebi. Otac se odmah na početku uključio u odbranu. Raspalo se sve što smo imali prije rata. A imali smo puno, kaže ona.

Iz Rijeke, za koju kaže da je opasno mjesto za mlade djevojke, s bratom i drugaricom odlazi u Njemačku. Dok su čekali odgovor na azilantski status, pozvala ih je k sebi tetka koja je živjela u Holandiji.

– Bilo je to baš teško vrijeme. Mi smo tamo bili poput migranata koji danas dolaze u našu zemlju ili zemlje Evrope. Promijenili smo u Holandiji ukupno osam adresa. Srećom, ja sam jako brzo naučila holandski jezik i imala sam ambiciju upisati najbolju školu koja učenike priprema za upis na univerzitet. Školovanje je u Holandiji tako uređeno da se prema talentu i sposobnostima djeca usmjeravaju u određene škole. Ja sam naumila u VWO, školu koju do tada nije upisalo nijedno migrantsko dijete. Nijedno dijete doseljenika. Moja tetka nije vjerovala da ću ja uspjeti, priča Esana.

Primljena je u VWO zajedno sa još tri djevojke koje nisu bile Holanđanke. Idl i Layla iz Somalije, Rossanna iz Ukraine i Esana iz Bosne i Hercegovine bile su prva generacija stranaca u ovoj prestižnoj školi. Iz menadžmenta su im poručili, da ako ne uspiju, ako ne budu dovoljno dobre, više se nikada nijedno dijete migranta neće upisati u tu školu. Bile su, kaže Esana, izvrsne učenice. A ona je uporedo sa školovanjem radila noćne smjene u piceriji, kako tetki ne bi predstavljala teret. Otac, za kojeg je bila izuzetno vezana, umro je u međuvremenu. To je bio presudan trenutak da počne razmišljati o povratku kući.

– Majka, istog momenta kad me je vidjela znala da ja neću nazad u Holandiju. Taj patrotizam koji je u mene usadio otac, nije mi dao da ponovo odem. Osjećala sam da moram ostati. Kratko je vrijeme bilo da sve dokumente prebacim u Sarajevo kako bih se upisala na Veterinarski fakultet koji sam planski odabrala. Ali uspjela sam, da ne zakasnim na prva predavanja, prisjeća se.

Sadašnjeg muža upoznala je kao studentica veterine. Njegov otac, ugledni oralni hirurg koji je radio u Brčkom, svog je sina Amera uputio da studira stomatologiju. Kad je njihova veza postala ozbiiljna Amer je Esanu nagovorio da počne studirati s njim.

Danas žive u Tuzli. Zajedno s Amerovim ocem vlasnici su tri kompanije usko vezane za stomatologiju. Imaju 60 zaposlenih od kojih je 15 ljekara.

Za 16 godina braka rodile su im se četiri kćeri. Najstarija je Selma ima 14 godina, potom Esma koja ima 11 godina, a dvije mlađe su petogodišnja Azra i trogodišnja Emina. Po majci su dobile i holandsko državljanstvo, ali ona kaže da ih neće nagovarati da žive tamo.

– Meni je Holandija dala mnogo. Ja sam odlazila u Den Bosch i dok sam studirala u Sarajevu. Polagala sam ispite u prvom ispitnom roku, a tokom ljeta išla ponovo raditi u picerijama i to noćne smjene kako bih skupila dovoljno novca za narednu akademsku godinu. Majka nije imala dovoljno da me školuje, pojašanjava. Ali uvijek mi je duša bila puna kad sam se vraćala u Sarajevo. Sad jednako tako volim Tuzlu. Tu su mi rođena djeca. I tu imaju svoje prijatelje, škole, sportske klubove. Mi volimo i tenis, trčanje i skijanje, a kćerka Esma je cijelu Evropu obišla s tuzlanskim klubom u kojemu trenira gimnastiku.

Esana kaže da je u životu vrlo važno imati široke vidike da bi čovjek zaista razumio svoju ulogu i mjesto u društvu. Ona je ostvarila sve svoje snove. Porodične i poslovne. Sad želi pokušati promijeniti ambijent u kojemu živi.

– Nisam se mogla identificirati sa ljudima iz drugh političkih stranaka. Moj izbor je Platforma za progres. Tu sam zaista upoznala mnogo ljudi poput mene. Ostvarenih ljudi na svakom polju kojima ne treba tuđi novac. Ova stranka se ne finansira iz budžeta. Mi je finansiramo. Članovi i drugi ljudi koji vjeruju u nas. Ja nemam ambiciju da uđem u Gradsko vijeće Tuzle kako bih zaradila neki novac ili ostvarila neku drugu vrstu profita. Ako budem imala povjerenje građana, ja ću pokušati realizovati projekte koji će unaprijeditii poduzetništvo, projekte koji će omogućiti djeci iz socijalno ugroženih porodica da se bave sportom. Osnovati fond iz kojeg bi se finansirali dječiji sportski klubovi. Povezala bih Gradsko vijeće i nevladin sektor s ciljem pronalaska rješenja za to. Tražila bih među Tuzlacima eksperte za određene oblasti koji su sposobni pisati projekte koji bi se mogli finansirati iz pretpristupnih fondova Evropske unije.

Ova energična žena ističe kako Tuzla mora riješiti problem zraka. Takvo zagađenje nas ubija, kaže ona. Toplotne pumpe koje rade na električnu energiju u kućama mogle bi biti dio rješenja uz određenu subvenciju troškova električne energije za tu kategoriju stanovništva koja bi pristala na uvođenje novog oblika grijanja radi zaštite okoliša i podizanja kvalitete zraka u gradu.

– Svi znamo da Termoelektrana Tuzli isplaćuje novac na ime odštete za zagađenje, ali ne vidimo da se taj novac ulaže u programe za smanjenje koncentracije loših čestica u zraku. Od tog novca i novca koje dobijemo kroz projekte EU, mogli bismo finansirati i utopljavanje stambenih objekata, zamjenu prozora i vrata na kućama. To bi značajno poboljšalo kvalitet zraka, jer bi ljudi manje ložili ugalj koji sada zimi čini zrak nepodnošljivim. Kasnije bi se postepeno moglo provjeravati ko sve prolazi tehničke preglede s automobilima bez filtera i postepeno te automobile sklanjati sa ulica Tuzle. Ne mogu da dokučim, gdje je granica kod koje koje djeca trebaju umirati od različitih respiratornih bolesti. Je l’ znate da sumpor u kontaktu sa kapljicama vode topi kožu, druge organe pa i pluća?

U politiku ulazi silom kaže ova majka, supruga, vlasnica stomatološke ordinacije u kojoj su njeni klijenti drugi biznismeni i privrednici iz Tuzle i okoline.

Njihovu podršku za ulazak u Gradsko vijeće Tuzle svakako očekuje, a vjeruje da će za nju glasati i njeni zaposleni među kojima ima pet samohranih majki. Nije ih, kaže doktorica Esana izdala kad su na dva mjeseca zbog naredbi nadležnih kriznih štabova morali zatvoriti objekte firmi. Svim radnicima je isplaćena plata kao da su radili.

– Meni su ti ljudi omogućili da danas imam sve što imam. Radili smo i gradili zajedno pa je normalno da i ulošim vremenima podijelimo ono što imamo kao i u dobrim. Ja nisam mogla vjerovati da neko uopće može dovoditi u pitanje to hoće li radnici dobiti plate ili neće. Nijedan privrednik ne smije sebi dopustiti maćehinski odnos prema radnicima. Ja sam sve što smo zaradili uložila ovdje i hoću da ostanemo. Vrijeme je da se izborimo za sve nas. Dozvolili smo da u vremenu kad 40.000 ljudi ostaje bez posla, naši predstavnici u vlasti bace 10 miliona maraka na beskorisne respiratore i još gore od toga, da odvajaju 20 miliona za finansiranje stranaka do izbora, poručuje ova kandidatkinja. Sve smo to mi dozvolili! I sve je do nas, i do onih koji su dosad bili politički aktivni za svoju korist, ali i do onih koji su im to svojom apolitičnošću dozvolili.

Za nju je kandidatura na lokalnim izborima ove godine izazov, a prilika da odlučuje o pitanjima važnim za grad bit će joj i dodatna obaveza da još više uči i da pronalazi najbolja rješenja.

– Jer tvoja propast počinje onda kad prestaneš učiti, kaže ona, uvjerena da će njeni sugrađani izaći, glasati i odabrati za svoje predstavnike one koji ih neće lagati i krasti.