Na redakcijsku e-mail adresu tuzlanski.ba@gmail.com dobili smo pismo, diplomirane ekonomistice Hene Bečić Omić uz molbu da isto objavimo s ciljem kako kaže, sprečavanja daljnje nepravde za one koji još malo vjeruju u opstanak i budućnost u ovoj državi.

Pismo u nastavku objavljujemo u cjelosti:

Oduvijek su me učili „Sve ti mogu ukrasti, ali znanje nikada“. Nisu sigurno uzeli moje znanje, da mogu možda i bi, ali zasigurno jesu nagradu za koju smatram da mi pripada, a dalje ću obrazložiti i zašto.

Zovem se Hena Bečić Omić. Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli upisala sam 2012.godine. Tokom svog školovanja aktivno sam učestvovala na svim vannastavnim aktivnostima, poput seminara i konferencija organizovanim kako od strane mog fakulteta tako i na onim na kojima smo bili učesnici.

Odmah moram reći da ne žalim, ni najmanje i da sam presretna zbog ljudi koje sam tom prilikom upoznala te da se ponosim znanjima koja sam stekla koja su mi možda i više u dosadašnjem dijelu poslovnog života značila u odnosu na ona stečena polažući predmete. Ponosna na to što sam slušala kvalitetna predavanja mojih uvaženih Profesora, te sva znanja koja sam stekla zahvaljujući njim.

Sistem obrazovanja generalno u Bosni i Hercegovini je takav kakav jeste. Ne smatram se dovoljno kompetentnom, što svakako i nisam da bih o istom dala sud, ali moram da podijelim svoju priču sa vama u nadi da se više niti jedan student neće naći u situaciji u kojoj sam ja.

Diplomirala sam 01.09.2016.godine sa prosječnom ocjenom 9,725 (navodim je jer je jako bitna za dalji tok događaja). U skladu sa dosadašnjom praksom očekivala sam da ću biti dobitnik Zlatne plakete i nagrade koja ide uz to, a to je besplatan studij na II ciklusu, koji sam i upisala. Obzirom da je bilo vrijeme godišnjih odmora, i obzirom da sam morala sačekati upis ocjena te potom zakazati termin odbrane diplomskog rada u Studentskoj službi sam se blagovremeno informisala o tome da li će na moje rezultate uticati datum mog diplomiranja, za šta mi je rečeno da nije bitan, što se ispostavilo kao pogrešno. I iz razloga jer sam na osnovu samoincijativno odrađene prakse u toku studiranja te pokazanih rezultata na istoj, kao i ocjena koje imam tokom I ciklusa, dobila zaposlenje od januara ove godine sa istim sam odlučila da ne žurim.

Sasvim slučajno, dakle ne od strane „mog“ fakulteta i nadležnih osoba saznajem da nisam ta koja je predložena Fondu za nagrađivanje za Zlatnu plaketu, već kolegica koja ima prosjek identičan mom (9,725), ali je svoj diplomski rad odbranila ranije. Ono što je jako bitno je da smo sa različitih smijerova, što smatram kao još jedan argument koji ide u prilog činjenici da smo obje trebale biti nagrađene.

Naravno, prvo se obratim mom fakultetu te ih informišem o svojoj neupućenosti u važnost datuma diplomiranja, na šta isti tvrde da nisu u mogućnosti da mi pomognu, a dotična osoba koja me o svemu nije informisala ili koja je čak mogla barem na vrijeme da me informiše o tome, te da se pravovremeno obratim sa molbom nadležnima je na bolovanju. Dalje se obratim samom Fondu za nagrađivanje i nadležnim osobama na Univerzitetu, gdje moja molba biva odbijena kao pravno neosnovana jer u pravilniku Fonda za nagrađivanje klauzula koja upućuje na to da u slučaju identičnih prosječnih ocjena, što je slučaj kod mene, presudnu ulogu igra datum odbrane diplomskog rada.

Trideset i devet ispita, odbrana diplomskog rada, vannastavne aktivnosti, sve navedeno, je manje bitno u poređenju sa datum diplomiranja. Da li je to pravdeno?

Da li sam barem mogla biti upozorena od strane „mog“ fakulteta kako bi se barem ja borila za ono što smatram da mi pripada, kad već nisu oni? Da li mi sad znače nezvanične riječi uvaženih profesora, članova Fonda za nagrađivanje, nadležnih osoba Univerziteta da ovaj pravilnik svakako treba promjeniti, ali da je sada za to prekasno? Da se mogu žaliti, ali da i ako se to ispravi, uticat će tek na iduće generacije, obzirom da je za moju već objavljen konkurs koji je i prošao? Da li se mi kao studenti trebamo osjećati na svojim fakultetima zaštićeni ukoliko ne budemo ni upozoreni na ovakve stvari, da ne pričam o dijelu da se nadležni bore da se ovakve stvari isprave?

Čast izuzetcima, čast Profesorima koji su zaista svaki atom snage ulagali u to da nam pruže znanja, da budemo bolji ljudi, da se naučimo boriti za bolje sutra kako nas samih, tako i ove države.

Po prvi put u životu pomislila sam na to da treba ići iz naše drage Bosne i Hercegovine, susrela sam se za zatvorenim vratima na koja sam uzalud kucala, susrela sam se sa tim da se sama borim za svoja prava. Neću odustati. Nastavit ću drugi ciklus školovanja koji sam upisala. Sada se nadam sa još većom prosječnom osobom. Samo se nadam da će svi ostali koji se nađu u istuaciji u kojoj sam ja moći pravovremeno reagovati.