Prije tačno 28 godina izvršen je masakr nad tuzlanskom mladosti.

Na tuzlanskoj Kapiji u eksploziji granate ispaljene sa položaja Vojske RS na Ozrenu 25. maja 1995. godine je ubijen 71 mladić i djevojka, a više od stotinu građana i građanki teže ili lakše ranjeno.

Sandro Kalesić je najmlađa žrtva masakra na kapiji. Kada je nastardao, imao je samo dvije i po godine. Geler ga je pogodio u srce, nastradavši u očevom naručju.

Na mjestu gdje je ukopan Sandro Kalesić dirljivo pismo mnogima je danas izmamilo suze:

“Ponoć je prošla odavno, stojim uz prozor i gledam treperava svjetla svoga grada, jedna zavjesa prekoputa na prozoru se pomaknu i svjetlo u sobi se ugasi. Da li je neko otišao spavati sretan, zadovoljan, voljen…?!

Kišne kapi ritmično udaraju u prozorsko okno stvarajući tihi, umirujući zvuk, vode me u neke davne godine… Ti i ja, sa ručicom u ruci, korak po korak idemo Bulevarom, polako kako to samo dječije nogice mogu koračati i smijemo se. Putem se roji bezbroj glasnih i radoznalih misli i pitanja koja na smijeh tjeraju usputne prolaznike…rado tražim po glavi prave i jednostavne odgovore znajući da će izazvati more drugih. Zatvorim oči i po hiljaditi put vidim naljepše plave oči na svijetu i radoznali pogled kako se diže ka meni i sretna sam što baš ja mogu da ti objasnim.

Moja plava gljiva, najvoljenija i najljepša na svijetu, tvoje majstorisanje sa kućnim alatom, pisanje po zidu tvoje sobe, crtanje crvenog Golfa sa tvojom Begom, suze od prvog zalogaja luka u tvom životu i ono najdraže kekaaa. Eh, jedino plavo moje. Suza je sve više kako godine prolaze, a nisam neka plačljivica. Tuga je neizreciva, zapravo, a da će odgovori, kazne ikada stići to se nikada nisam ni nadala. Čemu? Kao, bit će lakše. Nikada.

Nikada više ništa nije bilo kao prije i nikada više ništa neće biti. Nijedan maj više nije isti, nijedan decembar, nijedan. Ništa više nije isto, jedino plavo moje.

Samo je isti tvoj preksrasan, nevini pogled koji se vragolasto diže ka meni, samo je isti tvoj smijeh koji i danas čujem, a da ni ne moram zatvoriti oči. Samo je i uvijek isto jedno pitanje – kako bi izgledao danas? Da li bi me i dalje pitao koješta, da li bi tražio moju pomoć kada ti je potrebna, da li bi me jednako volio kao i tog podneva kada smo u to ratno proljeće sa ručicom u ruci koračali Bulevarom, kada si se umorio, a ja te uzela u naručje i nosila “samo malo” do bake i dede. Taj zagrljaj, nježne, sitne ručice oko moga vrata su nešto najljepše i najsvjetlije što mogu osjetiti kad god zatvorim oči. Znam, grlili bismo se mi i danas, voljeli bi se i danas, imali bi svoje velike i male tajne i neke svoje priče i uvijek, ali baš uvijek bi znao da je keka tu za tebe.

Da mi je, da mi je da samo još jednom osjetim tvoj nježni dah na svome dok te nosim i tvoj zagrljaj oko svog vrata pun povjerenja i sigurnosti. Samo još jednom, jedino plavo moje…. Najviše na svijetu voli te tvoja Keka.”