Utorak, 28. Maja 2024.
Tuzlanski.ba logo

Dan kada je Tuzla rekla NE: “Dubajić urla i prijeti u kasarni, dvocjevni top nekoliko zgrada drži na nišanu…”

Preuzmite sliku

Danas se navršavaju 32 godine od dana kada je odbranjen grad Tuzla na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu. 

Prije tačno 32 godine ratni načelnik i predsjednik Kriznog štaba Tuzle Selim Bešlagić obavio je telefonski razgovor sa Tomislavom Pračerom, oficirom JNA.

Pračer: “Slušaj me”

Bešlagić: “Ja…”

Pračer: “Traži čovječe autonomiju i daj saglasnost da ćeš živiti u novoj Jugoslaviji, al’ traži autonomiju”.

Bešlagić: “Ne dolazi u obzir Pračer. Dobio sam informaciju da mi je Dubajić stavio 4 S u Kasarnu, pi*ka mu materna.”

Pračer: “Proglasi bre, proglasite neku autonomiju i izjavite da želite da živite u Jugoslaviji.”

Bešlagić: “Neću ba, ne dolazi u obzir Pračer.”

Pračer: “J*biga, onda je rat.”

Bešlagić: “Neka je rat, ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine.”

“Riječi koje sam tada izgovorio su riječi građana Tuzle, i Srba, i Hrvata i muslimana i ostalih. Ono što sam tada rekao, to su riječi mojih saradnika koji smo radili po zakonu i radili onako kako su od nas građani tražili. Ja sam na to ponosan, i mislim da bih i danas to učinio, jer to je jedini način na koji može da živi Bosna i Hercegovina“, istakao je Bešlagić.

  • Upravo ovaj razgovor prethodio je obračunu na Brčanskoj malti.

    Upravo ovaj razgovor jeste pokušaj tadašnje JNA da dva dana ranije, 13. maja, preko majora bivše JNA Tomislava Pračera, zamjenika komandanta vojnog Aerodroma u Dubravama, nagovori Bešlagića na izdaju države, i to proglašenjem autonomije po principu Fikreta Abdića, te izražavanjem želje „da želi da žive Jugoslaviji“.

  • “Sa preko 35 naoružanih vojnika upadaju u sekreterijat. Meni upada pukovnik Dubajić i još jedan pukovnik iz Hrvatske koji je već bio u ratištu i jedan zastavnik, uperenim cijevima prisiljavaju me da izvršim predaju dokumentacije tzv. vojno-teritorijalnim organima. Ja u tom momentu držim u ruci bombu, aktiviranu bombu i rekao sam im, ako bilo šta poduzmete ja puštam bombu i ginemo svi, a ja tu naredbu neću izvršiti”, riječi su Mehmeda Žilića, tadašnjeg sekretara Sekretarijata za narodnu odbranu 1992. godine.

    Lokalni SDS u Tuzli, 3. marta proglašava “Srpsku opštinu Tuzla”. Donešena je i odluka kojom bi 3/4 sadašnje teritorije grada imalo srpski prefiks. Logičan slijed bio je pripajanje Tuzla SAO-u Semberija i Majevica.

    Centar SAO-a bila je Bijeljina.

    Dani napetosti, panike…

    “4.4.1992. godine je Dan jedinstva trijumfa različitosti. To je dana potpunog konsenzusa. Čak stotinu odbornika Skupštine Opštine Tuzla koji su bili raspoređeni u osam partija i više od osam različitih nacionalnosti. Jednoglasno je donesena odluka da će svi građani braniti sve građane. Tuzla je i u toku rata ostala simbolom jednake zaštite prava i sloboda svih i primjer funkcioniranja pravne države u teškim uslovima rata”, riječi su Jasmina Imamovića, koji je te 1992. godine bio na poziciji Sekretara SO Tuzla.

    “Aktivni i rezervni sastav policije, tada opštine Tuzla, u izuzetno složenim bebzjedonosnim uslovima, na trenutke i dramatičnim iskazao je visok stupanj zakonitosti i profesionalizma”, riječi su načelnika SJB Tuzla, Mehmeda Bajrića.

  • “Tih dana u Tuzli vladalo je stanje napetosti, straha i neizvjesnosti, panike, pa i nade da će jedinice i sastavi JNA, dobrovoljačke jedinice, rezervisti, paravojne formacije iz Kasarne “Husinska buna” mirno napustiti grad Tuzlu. Počinjemo taj dan sa dogovorom i sastankom sa potpukovnikom Dubajićem, kada će i kojim koridorom napustiti grad Tuzlu. Dubajić lakonski odgovara još uvijek, da nema nikakve naredbe više komande i da to ne može reći. Potpuno su normalno radile javne ustanove, škole, bolnice, tvornice i fabrike, dakle sve ono što čini život ove čaršije”, riječi su Seada Avdića, predsjednika Izvršnog odbora SO Tuzla, 1992.

  • “U 1 sat nastava je počela. Normalno. Čak su djeca donijela zadaće. Radilo se za sutra. Svi su roditelji radili, vrtići su radili”, govori učiteljica Jasmina Šehabović, učiteljica tadašnje OŠ “Braća Ribar”, danas OŠ “Novi Grad”.

  • “Taj dan bio je normalan program. Naši gosti su bili tu na jednoj od terasa. Čekali su da uđu”, isticao je novinar televizije FS3, Sinan Alić.

    Dan, 15. maj 1992. godine opisao je Jasmin Imamović.

  • Imamović ističe da iako nije bio zadužen za kontakte sa JNA i za vojna pitanja, pristaje postupiti po Bešlagićevom nalogu i kreće za kasarnu zbog straha “da će Dubajić ostvariti prijetnju i pobiti građane Skojevske ulice.”

    “U kasarni haotično stanje. Dubajić urla i prijeti. Praga (dvocjevni top 30 mm), nekoliko zgrada drži na nišanu. Molimo ga da ne puca jer došli smo kao parlamentari i prihatamo njegov ultimatum, a oko kuća i okolnih zgrada je mnogo ljudi na prozorima, ispred zgrada, djeca, žene radoznalo gledaju šta se dešava. Oko nas na stotine rezervista. Izgledaju strahotno, repetiraju oružje. Dubajić nam je naredio da javimo da kolona polazi i da ćemo i mi ići u koloni s njima.”

    U datom trenutku kolona je formirana. Išla je po borbenom rasporedu. Brzina kretanja kolone bila je od 20 do 40 kilometara na sat.

  • “Nije bilo nikakvih posebnih problema, budući da je policija regulisala saobraćaj. Svijet nam je mahao dok smo prolazili ovom magistralom”, riječi su Envera Delibegovića, komandanta Štaba TO Tuzla (1992.).

    “Na vatru, uzvratiti vatrom”

    Jedan od stanovnika naselja Brčanska Malta, Mišo Božić opisao je trenutke prolaska kolone.

  • “Na dva kamiona su sjedili rezervisti. Puni kamioni streljiva.”

    Kako se na arhivskom snimku, tadašnje Rtvbih može vidjeti, kolona zvanično kreće u 18:53 kada jedan od prisutnih pripadnika TO Tuzla govori; “nemoj slučajno neko, da bi neki metak opalio. Kolona je krenula.”

    “Jedan kamion ispred moje kuće digao je ceradu. Ispod te cerade su četvorica njih stojala, te sam vidio teški mitraljez na nogarama, a onda su počeli da pucaju po kućama i po cesti”, ističe Božić.

    Momenat koji će promijeniti sve dogodio se nakon što je javljeno da je počela pucnjava.

    Prvi pucnji bili su rafal, teški kalibar.

    Ekrem Selimović, komandir rezervne stanice milicije Slavinovići (1992.) opisao je ove trenutke.

  • “Zatražio sam od štaba naredbu, šta da radim, jer naredba je bila da se ne puca, da se kolona isprati bezbjedno bez ijednog ispaljenog metka. Nakon kraćeg vremena javljeno mi je da na vatru, vatrom uzvratimo. Što sam i uradio.”

    Nakon pucnjave koja je trajala 5 do 10 minuta, nastala je eksplozija koja je trajala tri sata.

    “Tuzlaci su uvijek pokazivali spremnost i želju da pomognu. Dajte da i ovog puta pomognemo sinu nečije majke i nekog oca”, riječi su novinara Zlatka Dukića koji je u tim momentima u živom programu FS3 televizije uputio gledaocima.

    Nersad Srabović, vozač sanitetskog vozila svjedočio je potresnim momentima.

  • “Moje kolege i ja, sjeli smo u sanitete i stigli na Brčansku Maltu gdje smo zatekli haotično stanje. Ranjeni, vatra, municija.”

    Pripadnici PVJ Tuzla, već u 19 sati i 17 minuta stigli su na mjesto događaja.

    “U tom momentu nismo mnogo razmišljali o svojim životima, nego kako što prije prići objektu.

    Teške noći prisjetio se i doktor Huzeir Duraković, šef Urološke klinike Medicinskog centra Tuzla (1992.).

  • “Mi smo na poziv iz Kliničkog centra došli svi koji smo mogli, od kuće. I svim povrijeđenim pružili smo adekvatnu medicinsku njegu, pomoć po principima ratne hirurgije.”

    Rezervisti s Ozrena otvorili su vatru po civilima, policajcima, objektima. Zatečeni napadom, policajci su uspjeli uzvratiti tek nakon što su imali 10 ranjenih i tri ubijena pripadnika MUP-a. Još veće iznenađenje izazvale su silne eksplozije sa vojnih kamiona. Tek tada se saznalo, prepunih minsko-eksplozivnih sredstvima.

    Svi, i policajci, i rezervisti, i civili, potražili su sklonište na ista mjesta, haustore, podrume, poslovne prostore gdje im je ukazana prva pomoć.

    Nakon što su se eskplozije stišale, oficir MUP-a, Mladen Kondić, krenuo je u prikupljanje rezervista radi njihovog zbrinjavanja.

  • “Oko 23 sata vozilom PUH došao sam na lokalitet Brčanske Malte. Prvenstveno, dobili smo jedan humanitarni zadatak. Dakle, da prikupimo obostrano ranjenu vojsku i lica, i da ih podhitno evakuišemo u Klinički centar.”

    “Naše insistiranje kod protivničke strane da povrijeđeni ranjenici koji su bili u kritičnom stanju budu odmah popraćeni u vozilo ka VMA u Beogradu, govorila je o našoj želji da ti gubici budu što manji”, zaključio je Bešlagić.

    24 kolone bezbjedno napustile Tuzlu

    Ništa manje važan podatak jeste činjenica da izlazak konvoja iz Kasarne nikome nije bio najavljen.

    To su fakti, baš kao što je fakat da je u dva dana, 13. i 14. maja preko raskrsnice Brčanska Malta bezbjedno prešlo više od 300 vojnih vozila, odnosno 24 vojne kolone.

    Kolone vojnih vozila iz pravca Doboja, bezbjedno su prolazile i 15. maja, ali i u danima nakon incidenta na Brčanskoj Malti, baš kao što je slučaj vazduhoplovne baze Dubrave koja je preko raskrsnice bezbjedno prošla 18. maja i otišla u pravcu Bijeljine.

    Podsjećamo, Apelacioni sud u Beogradu je u martu 2016. godine pravosnažno oslobodio Iliju Jurišića optužbe za ratni zločin, jer nije bilo dokaza da je 1992. naredio napad na kolonu vojnika JNA u Tuzli. Ovom odlukom je preinačena prvostepena presuda Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu kojom je Jurišić bio osuđen na 12 godina zatvora, piše Detektor.ba.

    Jurišić je nepravomoćno bio osuđen zato što je izdao “direktnu” naredbu, u svojstvu dežurnog šefa Operativnog štaba Centra službe bezbjednosti, za napad na brigadu JNA prilikom njenog povlačenja iz kasarne “Husinska buna” u Tuzli.

    Odbrana je tokom postupka tvrdila da su snage JNA, koje su se povlačile noseći sa sobom municiju i oružje, prve otvorile vatru, a da su Tuzlaci uzvratili vatrom braneći se. Odbrana je također tvrdila da Jurišić nije izdao naredbu za otvaranje vatre, nego je samo prenio naredbu nadređenog oficira.

    Za događaj na Brčanskoj Malti bili su optuženi i Selim Bešlagić, ratni načelnik Tuzle, i Mehmed Bajrić, tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB). Predmet je iz Beograda prebačen u BiH, a oni su 2019. godine skinuti s crvene potjernice Interpola.

    Fondacija “Istina, pravda, pomirenje” je prije nekoliko godina podnijela krivičnu prijavu za napad na ovaj grad protiv Mileta Dubajića i njegovih pretpostavljenih.

    U ovom članku korišten je materijal iz dokumentarnog filma “Žrtva je krivac”, koji je rađen u suradnji s Fondacijom “Istina-pravda-pomirenje” i govori o događajima na Brčanskoj malti od 15. maja 1992. godine.

    U filmu su korišteni originalni dokumenti o zbivanjima s početka rata u Tuzli, nazvanim “tuzlanska kolona”. (Tuzlanski.ba)

    Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje