Biti učitelj u Bosni i Hercegovini među djecom u vrtiću je veoma rijetka pojava. Tome svjedoči podatak da ih je tek desetak u našoj zemlji. Ipak, pokazalo se da su učitelji omiljeni među djecom i da ovaj posao mogu obavljati jednako dobro kao i njihove kolegice.

Piše: Maja Nikolić/Diskriminacija.ba

Sejdo Mandžo u vrtiću „Naše dijete“ u Tuzli  radi 11 godina i priča kako je poziv učitelja prije odabrao njega nego on poziv.

„To je išlo sudbinski, jer sam ja prije ovog posla radio sasvim neke druge poslove. Nisam nikada ni mogao sanjati da bih mogao raditi u vrtiću s djecom. Ja imam dva sina, dvije moje lutke, ja sam njih odgojio, sad su oni već odrasli ljudi, jednom je 23, jednom je 20 godina. Vjerujte da čak i više se trudim da ovu djecu s kojom se družimo u vrtiću što više odgojim da budu što bolji ljudi“, kaže učitelj Sejdo.

Već dvadeset godina s djecom u vrtiću „Naše dijete“ radi i Ensar Atlić. Priznaje da nije lako, ali da je uživanje raditi s mališanima.

„U početku sam bio maskota, kako u gradu tako i u ustanovi. Međutim, djeci sam uvijek bio zanimljiviji. Puno njih je htjelo da dođu kod mene, da vide šta sam to ja i otkud ja ovdje“, kaže učitelj Ensar i dodaje da su upravo vrtići u današnjem vremenu bastioni dječjeg odgoja.

„S djecom je puno lakše naći zajednički jezik i nagovoriti dijete na nešto dobro, nego što to mogu ljudi iz neke druge branše. Onda čovjeku nije važno što je izašao s posla umoran, jer znam da sam nešto dobro uradio. Znam da će djeca, ako ne danas, sjetiti se naših razgovora za pet ili deset godina. Tada znam da sam ispunjen i da sam nešto uradio s njima.“

Iako mnogi roditelji danas očekuju da njihovu djecu odgajaju učiteljice, Ensar i Sejdo svaki dan s djecom žive ulogu pravog odgajatelja.

„Vratit ću se na početak našeg razgovora. Bio sam prvo maskota i svašta su mi dobacivali i govorili da sam Branko Kockica. Nisam se obazirao na to. Sada je to već prošlost. Ipak, gdje god se pojavim gledaju me čudno, pogotovo neki ljudi koji dođu kao gosti u našu ustanovu. Jednostavno, ljudi nisu navikli da muškarac radi u vrtiću“, priča učitelj Ensar.

„Događalo se da roditelji kažu da neće učitelja, jer sam ja muškarac. Međutim, isti ti roditelji su kasnije tražili da njihovo dijete dođe kod mene. Predrasuda ima zaista mnogo, ali to je samo iz razloga što smo mi naviknuti da ovaj posao rade žene. Ljudi stvarno pitaju otkud muškarac. To su balkanske predrasude, ali smatram da smo jednaki kao i naše kolegice“, kaže učitelj Mandžo.

Treba naglasiti da u predškolskom obrazovanju u Bosni i Hercegovini gotovo da i ne rade muškarci. Ensar i Sejdo našli su se među rijetkim učiteljima koji su svoj rad posvetili odgoju najmlađih. (Tuzlanski.ba)