Utorak, 20. Oktobra 2020.
Tuzlanski.ba logo
Preuzmite sliku

Biljana Mujkanović za Tuzlanski.ba: Bili smo složna porodica, danas me strah da se nasmijem (FOTO | VIDEO)

Biljana (Aćimović) Mujkanović (66) supruga je Muhameda Mujkanovića, legendarnog tuzlanskog izvođača starogradskih pjesama i sevdalinki, koji je preminuo prije tri godine od posljedica teškog moždanog udara. Nekoliko godina prije njegove smrti porodicu su potresle dvije tragedije: u periodu od sedam mjeseci ostali su bez obojice sinova.

O tome kako danas živi, u dvosobnom stanu i sa penzijom od 370 KM i kako se nosi sa uspomenama na period života kada je porodica bila na okupu, Biljana je prvi put nakon muževe smrti govorila u javnosti.

U razgovoru za Tuzlanski.ba ispričala je da se sa Muhamedom upoznala u svom rodnom gradu, u Beogradu, kada je završavala srednju školu. Bilo je to, kazala je, u aprilu 1971. godine, u Domu sindikata, tokom dvodnevne manifestacije ˝Beogradsko proleće˝.

˝Ja sam kupila cvijeće da ga dam Bori Spužiću Kvaki, međutim godinu prije sam gledala Muhameda na Ilidži. Kazala sam da odlično pjeva. Tada sam imala 18 godina. Kada sam otišla na taj koncert, kada je Muhamed odpjevao, njemu sam odnijela buket cvijeća˝, započinje Biljana priču o početku velike ljubavi sa poznatim bh. izvođačem Muhamedom Mujkanovićem, koja je nakon četiri godine zabavljanja, 1. marta 1975. krunisana brakom.

Iste godine, 13. decembra, Biljana i Muhamed postali su roditelji. Rodio im se prvi sin Damir, a 23. maja 1982. rodio se Igor.

Biljana muža Muhameda opisuje kao izuzetno poštenog i čovjeka iz naroda, velikog humanistu, koji se nije pravio važan.

˝Ispada da se hvalim, ali zaista smo se lijepo slagali. Ne mogu opisati kako smo se slagali. Kao da smo se našli, ne znam… Ma divno. Nikada se nismo posvađali, ni jedno drugom rekli ružnu riječ. Ja sam došla iz velikog grada u malu provinciju. Tuzla je tada bila provincija prije 43 godine. Ako se može reći, imali smo idealan brak i nikada se nismo posvađali˝.

Sinovi su bili uzorni, odlični i nagrađivani učenici i studenti. Damir je završio Elektrotehnički fakultet i kao profesor je predavao u Elektrotehničkoj školi, a Igor je diplomirao na Mašinskom fakultetu i igrao je rukomet za ˝Sloboda Solanu˝ i bio je juniorski reprezentativac BiH.

˝Damir je nesretnim slučajem nastradao 2005. godine. 17. decembre su autom udarili u drvo na Gradini. Imao je unutrašnje krvarenje i osam dana je ležao u bolnici i 25. decembra je preminuo u 30. godini. Igor je obilazio stalno njegov grob: ako pođe na fakultet, ako pođe na trening, svugdje. Bili su nerazdvojni pošto ga je Damir pratio i na utakmice. Kroz sedam mjeseci na prvom treningu poslije pauze u julu mjesecu, samo se srušio na terenu i tu je bio kraj˝.

Biljana navodi da je predosjetila da se i drugom sinu, Igoru, nešto loše dogodilo jer mu je pripremala večeru, a vrijeme kada je rekao da će se vratiti davno je bilo prošlo. Umjesto Igora, pojavio se cijeli rukometni tim, a trener je oca i majku obavijestio o tragediji koja se desila na pomoćnom stadionu, na Tušnju.

U danima koji su uslijedili nakon smrti drugog sina, Bilja ističe da su samo ona i njen suprug znali kako se nose s ogromnim teretom i tugom.

˝Svi su nam govorili da odemo kod psihijatra i psihologa. Bili smo svega svjesni i Muhamed i ja. Poslušali smo. Dva-tri puta sam bila kod psihologa i ona mi kaže da nema potrebe. Zaista sam sve rezonovala i znala sam šta se desilo, a Muhamedu sam kazala da ako može, počne pjevati. Pokojni Omer Pobrić, Nedžad Salković i puno njegovih kolega, ta njegova generacija, svi su mu govorili da počne. Prvi put je zapjevao nakon dvije godine na RTV TK˝, navodi Aćimović, dodajući da je poslije krenuo nastupati na festivalima.

U Velikoj Kladuši se predstavio s pjesmom ˝Grumen soli˝ 2013. godine, dok je u Zagrebu i Beogradu nastupao godinu poslije.

Početkom januara 2015. zdravlje mu se iznenada narušilo.

˝Ujutru se to desilo. Bez ikakvog razloga. Kod ljekara je bio, snimali su ga i nije ništa bilo. Vratio se kući i tražio je da jede. Počeo je jesti i odjednom je zajaukao i pošao da padne. Mi smo ga htjeli staviti na krevet, a on kaže da mu nije ništa. Hitna je stvarno došla u sekundi i odvezla ga na Gradinu (Univerzitetski klinički centar Tuzla, op.a) i tamo je ležao da ga ponovo ispitaju i da vide zbog čega je to bilo. Uvečer me zvao mobitelom i kaže mi da mu donesem CD-ove da podijeli medicinskim sestrama. Doktorica kaže da je pjevao dva sata. Ujutru u devet 9. januara 2015. me zvao da me podsjeti da mu ponesem mobitel, jer me zvao sa doktoricinog mobitela, pidžamu i kaže: Donesi mi i te CD-ove. Ja sam otišla u posjetu u 13 sati, međutim on je u 9:30 imao strašan moždani udar i kompletna kičmena moždina mu je razorena. Malo je počeo dolaziti sebi, međutim, otišlo mu je na disajne puteve i nije mogao disati bez aparata. Nije se izvukao˝.

Iako je kaže po prirodi vesela i jednostavna osoba, smrti sinova i muža, uz nedavnu smrt majke, navele su je da na radost i smijeh drugačije gleda. Kaže da se boji i nasmijati, jer očekuje da će se nešto loše desiti.

Iako u Beogradu ima brata koji je Damira i Igora volio kao vlastitu djecu, iz Tuzle, kaže, ne namjerava nigdje ići.

˝Odem malo do Beograda, odem do mojih koji su iz Belegiša. To je jedno lijepo mjesto pored Beograda, na Dunavu, prema Novom Sadu i budem malo tamo, malo ovdje. Imam ovdje drugarice Lejlu i Slavicu i pijemo kafu svaki dan, malo se družimo i izlazimo. Eto˝. (A.S. | A.K. – Tuzlanski.ba)

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje