Kada je sumirala vlastiti život i shvatila da je nezadovoljna postignutim, Snežana Radojičić (49), profesorica jugoslavenske i svjetske književnosti iz Beograda, krenula je biciklom na put oko svijeta i za pet godina, s pauzama od nekoliko mjeseci, prešla je 40.000 kilometara, piše Anadolu Agency (AA).

Nedavno je u jugoistočnoj Kini ostavila svoj bicikl i avionom se vratila na Balkan, a danas je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Derviš Sušić u Tuzli predstavila svoju sedmu knjigu, “Nomad”, u kojoj je pisala o nezaboravnim iskustvima, doživljajima, ljudima, državama i kulturama s kojima se susretala tokom svog “lutanja”.

“Nakon šestogodišnjeg rada u školi, pa loših i ružnih ratnih vremena, zatim različitih poslova i zanimanja kojima sam se poslije bavila, zaključila sam da je moj život promašen. Bilo je to bolno saznanje, a poslovi koje sam obavljala ostavljali su me psihički i emotivno ravnodušnom. Shvatila sam da sam prokockala 40 godina svog života. Zapravo, tada sam odlučila da počnem ostvarivati svoj san, za koji bi sigurno bilo kasno da sam ga počela živjeti u 50. ili 60. godini”, kazala je Radojičić u razgovoru za AA te dodala da je na put oko svijeta krenula 2011. godine.

Sa saputnikom i bivšim partnerom iz Amerike, krenula je iz Bratislave, a na svom petogodišnjem putu, prešla je Karpate, balkanske države, Grčku, Tursku, Rusiju, Kazahstan, Kirgistan, Istočni Timor, Sibir, Šangaj…

“Imajući u vidu da je obim ekvatora 40.000 kilometara, to me podstaknulo da krenem na put oko svijeta. Imala sam ograničen budžet, a finansirala sam se tako što sam za 170 eura izdala svoj stan u Beogradu. Krenuli smo iz Bratislave, no, nakon osam mjeseci putovanja kroz Evropu, moj partner i ja razišli smo se 2012. u Turskoj. Dva mjeseca provela sam u Turskoj i to je najgostoljubiviji narod kojeg sam srela. U početku sam bila isprepadana, mislila sam da ja, žensko, neću sama uspjeti u zemlji gdje su drugačiji kultura, religija i običaji. Moji su me molili da se vratim, plašili su se da će me neko napasti, ali od prvog dana shvatila sam da je to velika zabluda”, ističe Radojičić i navodi da je prvo pozitivno iskustvo doživjela u centralnoj Turskoj, na putovanju prema Gruziji.

Bio je, priča, mart 2012. kada je stigla do jednog pansiona, ispred kojeg je postavila svoj šator. Tada je izašao čovjek i ponudio joj prenoćište u sobi.

“On je slabo govorio engleski, a ja sam samo ponavljala da sam vidjela da prenoćište košta 30 dolara, ali da nemam novca. On je insistirao da uđem i uspjela sam shvatiti da mi govori da ne moram ništa platiti, da on ima slobodnu sobu, a ostanem li vani, smrznut ću se do jutra. Malo sam ga se bojala, mislila sam da možda očekuje protuuslugu na drugi način, ali prevarila sam se, jer ga ujutru nisam ni vidjela”, ispričala je Radojičić, dodajući da je u nekim mjestima imala status važne osobe.

Po tri dana ugošćavali su je, prisjeća se, gradonačelnici, snimale su je televizijske ekipe i vodiči su se utrkivali ko će joj pokazati koji spomenik.

“Imala sam čak i pratnju pri odlasku, a vozač me sve vrijeme molio da uđem i da se vozim kombijem. Jedva sam ga uspjela ubijediti da zaista želim voziti bicikl. Inače, vidjela sam natpis koji su mi preveli kao ´Gost je dobrodošao tri dana´ i, s obzirom na to da Turci mnogo piju čaj iz čašica koje su u obliku lale, svi su me pozivali da s njima popijem čaj, a onda bi donosili i meze, ručak, pa bi se pridružile komšije… Tada sam im kazala da, ako tako nastavim, nigdje neću stići”, navela je, uz osmijeh,  Radojičić, koja je, kako je izračunala, kao kamperica provela preko 1.000 noći.

Prilikom putovanja kroz Tursku, osim što je susrela ljude koji su oblikovali njezin put i čije su priče srušile brojne stereotipe koje je imala, Radojičić navodi da je izrasla u “pravog putnika”. U jednom je trenutku, priča, shvatila da se više ne želi vraćati, nego je prilagodila svoj život pisanju i postala je “nomad”.

Prema njenom mišljenju i iskustvu, najbolje mjesto za život na navedenoj turi je ostrvo Bali u Indoneziji, za koji kaže da je raj za surfere, dok je Singapur grad koji joj se najviše dopao.

“Gradovi u južnoj Aziji su zagađeni i prljavi, bučni i dave se u sopstvenom smeću. Ali, u Singapuru, koji je zapravo država, na maloj površini živi preko pet miliona Kineza, a grad je pun zelenila i nema mnogo automobila. Svaki novi blok koji se pravi, mora imati najmanje 40 procenata zelenih površina i parkova, a ljudi imaju visoku svijest o ekologiji i vode mnogo računa o higijeni. Posao je veoma stresan, puno se radi, ali svi sadržaji izvan posla u službi su čovjeka”, ističe Radojičić, te dodaje da pauze najčešće pravi u tropskim zemljama.

Knjigu “Nomad” pisala je na Tajlandu, a tople, egzotične zemlje su, navodi, pristupačne i jeftine za život. Iako je, navodi, “ispedalala” 40.000 kilometara, stajanja nema i uskoro, kada kupi novi bicikl, nastavlja dalje.

“Moja naredna destinacija je Japan, a zimu planiram provesti na Filipinima. Poslije, ovisno o proceduri za dobivanje vize, idem u Južnu Ameriku ili Australiju. Tokom putovanja živjela sam svoj san i žao mi je što to nisam ranije učinila. Neki koji su na moj plan u početku gledali s podsmijehom, sada mi daju podstrek”, zaključuje Radojičić svoju priču o hrabrom poduhvatu.