Čestitajući Ramazanski bajram svim vjernicima, Mumin ef. Mumić, imam Hadžijske džamije u Novom Naselju u Tuzli poručuje da je mjesec posta svima pokazao da ljudi mogu biti bolji, te da i nakon Ramazanskog bajrama trebaju nastaviti isto u pogledu ibadeta i djela.

˝Ne moramo istim intenzitetom ali važno je ne posustajati. Istrajnost, dosljednost i upornost odlike su vjernika, a Poslanik kaže da je Allahu dž.š. draži vjernik koji stalno, a pomalo nešto čini i radi. Stara narodna izreka baš u tom kontekstu kaže da tiha voda brijegove valja. I stvarno, stalno i kontinuirano ali pomalo popravljajmo situaciju. Mijenjajmo se nabolje, a Allah dž. š. kaže da neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne izmijeni sebe. Naravno, treba poći uvijek od sebe i od svoje avlije, koju trebamo počistiti, poraditi i popraviti pa će se i drugi na nas ugledati i popraviti svoju. Samo tako možemo naprijed˝, poručuje ef. Mumić.

Iako je svaki ramazan i svaki bajram na svoj način poseban, ef. Mumić je u razgovoru za portal Tuzlanski.ba izdvojio nekoliko njih koji su po nečemu bili karakteristični pa su mu ostali u jasnijem sjećanju.

Rođen je u Gornjim Dubravama, u deveteročlanoj porodici. Odrastao je uz trojicu braće i tri sestre, a djetinjstvo mu je, sjeća se, bilo zanimljivo i veselo, dok su bajrami bili posebno duhovno bogatstvo.

˝Bajrama iz svog djetinjstva sjećam se po ranim ustajanjima i pripremanjima za džamiju i bajram-namaz. Odijevala se čista i opeglana, ne uvijek nova odjeća. Mlad sam otišao iz svojih Dubrava u Sarajevo na školovanje, sada već davne 1986. godine. Uslijedilo je odvajanje od porodice i samostalan početak puta kroz život, a u to vrijeme nije bilo nikakvih telefona, ni fiksnih, a kamoli mobilnih. Tek kada sam bio u drugom razredu, u Dubravama smo dobili telefone, a komunikacija do tada se odvijala putem pisama. Kao dijete od 15-16 godina kući sam išao jednom u toku polugodišta. Nije se imalo ni novaca, ni vremena, ali bilo je to lijepo odrastanje. Mlađi bi danas pomislili da je to teško, ali to je vrijeme imalo posebnu draž i prednosti u odnosu na današnji brz život i prepreke od strane novih tehnologija koje odvajaju djecu od roditelja i supružnike od porodica˝.

U cijeloj bivšoj Jugoslaviji u to je vrijeme radila samo Gazi Husrev-begova medresa u Sarajevu, a učenici su tokom ramazana obavljali prakse, kojih se ef. Mumić rado i s posebnim emocijama sjeća. Učenici su kao ˝odrasla djeca˝ dobivali zadatke da mjesec dana i bajram provedu sa džematlijama u nekim selima ili gradovima.

U prvom razredu ef. Mumić bio je u Gornjem Vakufu, naredne je godine išao u Vrapčiće, u Mostar, a treće je godine bio mujezin Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, što je, ističe, bila privilegija i bio je počastvovan tom prilikom.

U završnom razredu medrese ef. Mumić ramazan i Ramazanski bajram proveo je u Vlasenici, u centralnoj Hajrija džamiji.

˝Tog se bajrama dobro sjećam jer su se pred džamijom tradicionalno pekla dva velika vola i svi muslimani iz Vlasenice i okoline su bajramovali na jednom mjestu. Nešto takvo ranije nisam bio u prilici da vidim˝.

Iz učeničkog i studentskog doba ef. Mumić s ponosom se sjeća članstva u poznatom horu Gazi Husrev-begove medrese. Bio je to prvi hor koji je otvorio islam prema širim društvenim masama i prvi koji je pronio ilahiju i kasidu na našim prostorima.

Tada su počeli i prvi televizijski prenosi uživo bajram-namaza iz Sarajeva, a potom i iz drugih gradova. Sagovornik portala Tuzlanski.ba ističe da je sa horom 1992. godine učestvovao u bajramskom programu u Pljevlju, kada je u istočnoj Bosni počeo pokolj civilnog, bošnjačkog stanovništva.

Godine 1993. radio je kao odgajatelj u tek reaktiviranom radu Behram-begove medrese u Tuzli, a potom je do 1996. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine.

˝Još jedan poseban doček bajrama bio je krajem 1995. godine, kada sam sa horom Medžlisa Islamske zajednice Tuzla otputovao u Tursku. Daytonski sporazum je bio potpisan ali još uvijek se nije moglo slobodno kretati, naročito kroz Srbiju nismo mogli. Putovali smo preko Lončara i Orašja, onda smo pomoću skele prešli Savu, pa kroz Hrvatsku, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku i došli smo do Turske. Put je bio nevjerovatno dug, a bila je zima i autobus se sporije kretao. U Turskoj smo imali turneju u šest-sedam gradova, a bajram smo dočekali sa našim domaćinima i sa hiljadama ostalih ljudi u istanbulskom naselju Eyup˝.

Ono za šta je ef. Mumić, poput svojih kolega, ˝uskraćen˝ za razliku od drugih očeva jeste odlazak na bajram-namaz sa sinom Suadom.

˝Obavezni smo obaviti vjerski dio u džamiji i ne možemo voditi manju djecu, koja nerijetko traže da sjede u krilu i zahtijevaju dosta brige. Sin Suad završava treći razred i rekao je da će ubuduće redovno dolaziti na bajram-namaze. Također, i kćerka Senada je postila, a to je tzv. dječiji post koji se ´našiva´. To su naši lijepi adeti da djecu privikavamo od malih nogu da oni, ako Bog da, u slijedećim godinama shvataju da polako mogu i sami ispostiti i da je to stvar odluke, nijeta, svjesnosti i želje˝.

Drugi dan Bajrama je Dan šehida. To je, ističe ef. Mumić, posebno poglavlje, koje nas sve treba brinuti jer smo, nažalost, primijećuje on, počeli da zaboravljamo.

˝Istina, čovjek je insan i zaboravlja ali određene stvari se ne smiju zaboraviti. Naša briga o šehidima, njihovim porodicama i jetimima ne smije splasnuti. Pozivam sve da taj dan ubilježimo u podsjetnike i da sve odgodimo, da se okupimo u džamijama i posjetimo kabure naših šehida. To je minimum koji smo obavezni da izvršimo prema njima˝, poručuje ef. Mumić. (A. S. | Tuzlanski.ba)