Može se pretpostaviti da prosječan građanin/ka BiH 1. maj vidi uglavnom kao priliku za odmor, izlet, iće i piće, znajući da je riječ o Međunarodnom prazniku rada.

Prije 125 godina, u neko „primitivno\” doba, sindikati su u SAD-u tražili uvođenje standarda osmosatnog radnog vremena. Obećano im je to na 1. maj 1886. godine, a kada obećanje nije ispunjeno, počeo je generalni štrajk. Mnogi su platili glavom. Iz balkanske perspektive, sasvim nepotrebno, jer 125 godina kasnije ovdje su radnici i dalje poniženi.

U našoj BiH danas, Prvi maj je preživio seciranje SFRJ-e i uz doduše manje pompe ostao voljeni praznik, na koji se tradicionalno urani da se zauzme mjesto na livadi. Ni pomisli o nejednakosti i nepravdi kapitalističkog društva, radničkim pravima, konstruktivnim demonstracijama, ideološkoj pozadini. To je valjda rezervisano za sve druge dane u godini, sudeći po već „navikli-smo-na-to\” štrajkovima i protestima.

Rijetko kada je, kao što je to danas u ovom iskrivljenom kapitalizmu kakav se praktikuje u državama bivše Jugoslavije, radnik bio tako obespravljen i ponižen. On je danas samo sredstvo pomoću kojeg poslodavac dolazi do kapitala. U propalim ekonomijama kakve su ove naše, nezaposlenih, nažalost, ima previše, što upravo poslodavcu daje tu mogućnost da onoga koji mu donosi zaradu ne cijeni, jer ako nećeš ti, ima ko hoće.

Danas, u zemlji čija je vlast deklarativno socijal demokratska i gde se deklarativno zastupa socijalna pravda, čak ni sindikati, čast izuzecima, ne vide ovaj dan kao priliku da istaknu težak položaj radnika (u duhu revoltiranosti, korumpiranosti ili zasićenja?), za razliku od brojnih drugih zemalja. Mediji svesrdno obavještavaju o saobraćajnim gužvama, pogodnim izletištima, paket aranžmanima i vremenskim prilikama, dok ljudi hrle na livade (a oni malo srećniji u evropske metropole) u bjekstvo od realnosti, koja će uostalom biti tu i kad ćumur izgori.

(Učestvujte u našoj anketi povodom 1. Maja, koji odgovor najviše odgovara vašim planovima)

Tuzlanski.ba