Bh. estradne zvijezde, posebice folk-muzičari, poznati su kao ljudi dubokog džepa i velikih bankovnih računa. O njihovim karijerama se skoro sve zna, no SB piše o onim dijelovima njihovih biografija o kojima oni nerado govore – školskoj naobrazbi.

Kada smo jednom ovdašnjem eminentnom ugostitelju otkrili kakvu ćemo temu pokušati apsolvirati u ovom broju našeg magazina, on nas je upitao: “Znate li koliko Šerif Konjević ima od škole?” Na naše logično kontrapitanje “koliko?”, spremno nam je odgovorio: “Dvanaest kilometara”, te dodao kako je Halid Bešlić jednog dana na stepenicama svoje srednje škole ugledao dlaku, pa mu se sve toliko zgadilo da ju je morao napustiti.

Ipak, neće biti baš tako. Priča o tesaru Halidu Bešliću, koji je izrastao u vodeće ime domaće folk muzike, već se prepričava kao mit i vjerovatno pothranjuje skrivene ambicije grlatijih momaka, koji špartajući građevinskim skelama sanjaju kako će ih točak sudbine baciti ka većem auditoriju od najbližeg kruga radnih kolega sa kojima se uz pjesmu zalije svaka primljena plata.

Imao je, kako je kazao u jednom intervjuu za SB, ambicije da se po završetku srednje škole upiše i na Građevinski fakultet u Sarajevu, ali onda su došli dijamanti, suho zlato i brilijanti, a sve ostalo je legenda. “Otkad se profesionalno bavim pjevanjem, ne znam šta je kokuzluk”, često će i sam priznati.

Šta reći za izvođače narodne muzike, od kojih se vazda po nekom ustaljenom pravilu očekuje oskudno obrazovanje, mada za takvo unaprijed sugerirano kvalificiranje često i nema posebnog razloga? Nastupi po kafanama često su ih u najranijoj mladosti opredjeljivali da krenu ka neizvjesnoj egzistenciji pjevača, nerijetko zapostavljajući roditeljski savjet da je škola najvažnija.

Kako je vrijeme odmicalo, mnogi roditelji bili su zahvalni rođenoj djeci što ih nisu poslušala, jer kafana je nudila sigurniju budućnost od bilo koje domaće diplome.

Drugi Halid (Muslimović) završio je zanat metalo-glodara i, istina kratko, radio u željezari u Jesenicama (Slovenija). Meho Puzić nadimak Kennedy dobio je na građevinskoj skeli, izvjesno vrijeme radeći kao zidar. Istina je da se voli slikati kraj klavira, ali ni Rodu Stewartu crnobijele dirke nisu mrske, iako je počeo kao grobar!

Estradni menadžer Faruk Drina, inače po struci pravnik, znao je Mehinu sklonost slikanja kraj klavira prokomentirati riječima: “Isto kao kada bih se ja slikao kraj rakete!” Nihad Fetić Hakala sa zadovoljstvom se sjeća osam godina provedenih u zeničkoj željezari. Kao elektrotehničar slabe struje radio je na održavanju mjerno-regulacione tehnike. Pred sami rat uzeo je tri mjeseca neplaćenog odsustvovanja i zaputio se na gostovanje u Austriju. Rat mu je samo pripomogao da se definitivno opredijeli i hobi pretvori u profesiju.

Hanka Paldum završila je trogodišnju trgovačku školu, bez radnog iskustva u struci. Isti slučaj je sa Amelom Zuković, koja je još pohađajući srednju saobraćajnu školu više pažnje posvećivala redovnim kafanskim tezgama.

Rizo Hamidović ne krije da su ga iz svih škola istjerali. Nakon niza peripetija završio je zanat za mašinbravara, uz opasku da on i Tito imaju iste diplome. “U Novom Pazaru, čim bih na času bio malo glasniji, imali su običaj reći napolje svinjo. Onda bih ja sa rajom praćkama zared'o po školi i sve prozore polomio.” U struci nije radio jer, kako veli, ne trpi naredbe nepismenih šefova. Od Više upravne škole brzo je odustao: “Pjevao sam u jednoj kafani na Jekovcu i na predavanje došao mamuran ko čep. Moj tadašnji profesor Nijaz Duraković dan ranije mi je dao skripte Marx-Engels, šta li već, i tu noć me zapazio u kafani. Sutradan mi je dao najbolji savjet u životu: Uhvati se ti mikrofona, šta će ti ovo.”

Šerif Konjević uz već redovno izrečenu konstataciju kako mu je Allah dao glas i raspon od hejbet oktava kao Pavarotiju, kaže da je srednju ugostiteljsku završio vanredno u Prijedoru: “Ma rijetki su ti pjevači sa redovnom školom!” Srednju školu metalskih zanimanja na Marijin dvoru pohađao je Semir Cerić Koke. Uz završen tokarski zanat privatno je okončao kurs za kožara-remenara. U istoj školi na Marijin dvoru diplomu mašinskog tehničara dobio je i Armin Šaković. Kada bi morao, tvrdi, radije bi radio kao konobar negoli u struci.

Još kao visočki gimnazijalac, položivši tada veoma zahtjevnu audiciju na RTV Sarajevo, Enes Begović odustao je od Više pedagoške akademije: “Mislim da nisam pogriješio. Ali mislim da sam uz malo volje mogao okončati taj studij i jedino nekad za tim žalim.”

Prije mikrofona, radeći najteže fizičke poslove, u rukama su krampe držali Kemal Malovčić i Rifat Tepić. Obojica su prve plaće dobili kao rudari, a ovaj potonji je doživio ozbiljniju ozljedu na radu kada je ostao bez prsta.

Hasiba Agić je radila kao medicinska sestra dok je npr. Dževad Preljević Mrvica jedno vrijeme prodavao lubenice na pijaci Markale. Fakultetskim diplomama, koliko je poznato, na vakat su se zakitili Haris Džinović, Duško Kuliš i Zijad Sipović, s tim da se ova prva dvojica baš mogu pohvaliti kako se od pjesme živi odlično. Da estradne vode često baš i nisu sigurne, najbolje svjedoči primjer Nusreta Doličanina, posljednjeg pjevača prijeratne postave Nervoznog poštara koji je dugo zarađivao po njemačkim bauštelima. Što je sigurno sigurno!

Najveća bh. zvijezda iz oblasti zabavne muzike, Edin Dervišhalidović Dino Merlin, završio je bravarski zanat, te je nekoliko godina bio zaposlen u preduzeću Pretis u Vogošći. Ali, onda su došla “kokuzna vremena”, pa se i Dino umjesto čekića prihvatio mikrofona. Prvijenac grupe Merlin, Kokuzna vremena, prošao je zapaženo u tadašnjem jugoslovenskom okviru, ali tek druga ploča ovog benda pod nazivom Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe, obezbijedila je Dini solidnu egzistenciju. Ipak, slava ga nije promijenila, tako da je prije rata često doručkovao sa svojim bivšim radnim kolegama u menzi Pretisa.

Slobodna Bosna / Tuzlanski.ba