Nije ni nama baš tako bajno kao što drugi misle,ni ona izreka DA NIJE ISTINITO BILO BI ŽALOSNO se neusklađuje s nama,kod nas vrijedi ono ISTINITO I ŽALOSNO.

U ovoj priči opisaću vam život Bosanca u OBEĆANOJ zemlji Sloveniji,kažu u Evropi su,ma nema ti tu Evrope,to vam je kao i Bosna,samo što nevlada koalicija BHS (Bosanac,Hrvat i Srbin),krade se šakom i kapom,smišljaju zakone samo da bi ti pare uzeli.

Bosanac u Sloveniji je u rangu sa Romima (ciganima),nemamo statusa ni ovdje pa ni u Bosni,ovdje smo stranci,a u Bosni Slovenci,imamo dokumente od obe države,a halal to bilo sve samo da je dobro,pa bilo gdje.

PIŠE: Hasib Zulfić / cazin.NET (tekst je u potpunosti bez korekcije)

Jesen je 2007.godina,poziv iz Slovenije od NN gospodina sa pitanjem dali sam zainteresiran da bi došao da radim kod njega za dobru platu,obezbjeđen smještaj,hrana,prevoz, ukratko med i mlijeko. Na lijepu ponudu se naravno pristaje,nerazmišljajući na posljedice i daljnje odvijanje radnje. Svi dokumenti su u kratkom roku bili uređeni i moja nova životna stranica se otvara 21.januara 2008.godine dolaskom u Ljubljanu na autobusnu stanicu gdje me dočekuje Cigan po imenu Senad i odvodi me u *stan* koji je smješten u ciganskoj mahali,soba je od osam kreveta u kojoj sam te večeri zatekao devet bugara,jednog turčina i malog zemljaka iz Cazina,noć nikad nije bila duža kao tada,12 ljudi u 25-26 kvadrata na 8 kreveta,proklinjao sam trenutak kad sam dobio poziv iz obećane zemlje. Jutro sam dočekao sa nestrpljenjem da konačno dobijem prave informacije šta dalje,na veliko razočaranje ništa nije bilo onako kako mi je obećano,vratio sam se kući u Bosnu.

Nakon par dana ponovno je uslijedio poziv iz obećane zemlje da se vratim i da će biti sve ispoštovano kao što je obećano,a ja ponovo sa svojom torbicom u Sloveniju. To nikad neću zaboraviti,NN gospodin me dočekuje i odvodi me na gradilište da stanujem,kiša je padala,blata je bilo posvuda. Te večeri u sobi koja je bila bez struje,grijanja i tople vodi susrećem drugog zemljaka koji je u mraku sjedio i proklinjao sam sebe,znao sam da sam upao u gore nego prvi put.

Sve je to izgledalo kao da je ratno stanje,tu smo boravili sedmicu dana,bez kupanja,noći smo provodili uz svijeće,a radili smo od jutra do mraka,gonili su nas kao vrag đavola. Svako veče smo zaključavani na tom gradilištu navodno iz sigurnosnih razloga,prva trgovina bila je daleko tri i po kilometra,a bili smo bez prevoza.

U trenucima kad ti je najgore ni rodbina se neodaziva,svako gleda svoja posla,kao da sam *s kruške pao*. I da nastavim gdje sam stao,uspjeli smo se izvući na očekujući bolje mjesto,stan je bio bolji,konačno smo se istuširali,došli do sebe i tad nastaju novi problemi,zabrana da idemo kući šest mjeseci,prijetnja da ćemo ostati bez radnih dozvola,prijavit će nas na policiju,još mnogo toga,a ništa dobro,agoniji nikad kraj. Trajalo je to pune dvije godine,sve dok nismo uspjeli dobiti vlastite radne papire,bio je to put ne PUN TRNJE nego BODLJIKAVE ŽICE. Još uvijek neki prolaze kroz sve i svašta da bi mogli da hrane porodice.

Pravi hit je to kad se sastanu dva Bosanca na ulici,igrom slučaja shvate ko je ko zbog nepoznavanja jezika,ukratko ispitaju jedan drugog,u 80% slučajeva sa istim pitanjima: ZEMO ĐE STANUJEŠ? ĐE RADIŠ? JEL RADIŠ KOD NAŠEG IL JE SLOVENAC? JEL BAREM PLATA REDOVNA?

Zanimljivo je to da u Bosni svaka druga je *kukanje*,nema se se para,posla još manje,a recimo da prosječan pušač danas ispuši jednu kutiju cigareta,znamo koliko je to para i da još djeca samo nepuše. Za svaki skoro obrok se jede meso,bio sam ovdje svjedok gdje su čovjek i žena dva mjeseca jeli *kljukušu* nepomastitu,i hvala bogu preživjeli su to. Ponoviću opet nije u Slovenij kao što vi to zamišljate.

Ova moja priča puna je pravopisnih grešaka,nisam bio *babin* sin pa da se školujem,možda bih sad bio neka *čivija* u vladi,ili bio radio kao lektor i ispravljao ovakve tekstove.

Evo i u Bosni je počela manifestacija zvana PREDIZBORNA KAMPANJA,obećava se na svakom koraku. Nedavno sam imao priliku da se sastanem sa par osoba koje su malo *zaglavile* u te stranke,svako vuče vodu na svoj mlin,samo se priča o tome,koje za koga,koje šta napravio u prethodnom mandatu,kao da to mene zanima,nijedna mi lično nije ništa dala. Nikad nisam niti ću biti jedan od njih jer neznam lagati,sve će to proći kao da nije ni bilo,a narod će da živi kao i do sada,uvijek je bilo to KO JE BLIŽE VATRE,BOLJE SE OGRIJE.

Tekst: HASIB ZULFIĆ                                                                                                                                                                                                                  Ljubljana 2012

Tuzlasnki.ba