Subota, 18. Septembra 2021.
Tuzlanski.ba logo

Dok ljudi umiru, mi se pravimo mrtvi!

mrtvi-umiru
Preuzmite sliku

Popularno

A šta mi? Ova umorna većina. Potomci onih gordih i snažnih djedova. Pi*ke smo pognute glave i ramena. Zatvaramo vrata, spuštamo roletne. Nije naša stvar. Šuti, dobro je, samo nek ne puca…

mrtvi-umiru

Umro je prije par godina negdje oko ovih dana u kalendaru, a vrijeme je bilo isto – smjena jeseni i zime, troma toplina suspendirana iznenadnom hladnoćom, mrzlom burom što fijuče u prozorima i teškim mrakom unutar zagušljive prostorije koja je mirisala na mandarine. Ćipa je bio moj djed, did, dedo. Lik iz bajke, gorostasni Hercegovac, sa korakom od metra i očima ko bunarima.

Pao je prvi snijeg na Bradini. Nema drotova u blizini da me vide kako vozim ledom okovanim krivinama i istovremeno fotografiram stisnute kuće s lijeve strane brda. Kao da si u šaku skupio lego kocke sve od bjeline istkane. Paketići za ispod svjetlucavog bora neba. U call-centru BIHAMKA rade sjajni ljudi. Nadam se da primaju plaću. Nisu paničari i objasne situaciju na Ivan-sedlu strpljivo i u milimetar kao da upravo gledaju u staklenu kuglu, tako da možeš s punim pouzdanjem krenuti na put, a pritom ne propustiti prvi snijeg na usnama. Onaj snijeg kojeg grizeš i gutaš, samo da ti što prije ohladi srce. I sjećanja. Jer da preživiš ovo surovo danas moraš uništiti sve uspomene na neko bolje jučer.

Priče iz mog djetinjstva kažu kako bi Cigani (još u ono vrijeme kad je moj otac bio mali i kad nije bilo ništa loše u nazivu Cigani) s čergama prolazili uvijek istim putem, dole ispod naših starih kuća. I čerga bi stala na ledini ispod Petrove kuće. Te zime pao je jedan od velikih snijegova, suviše rijetkih za hercegovačko podneblje. I svi ljudi iz sela primili su Cigane kod sebe na spavanje, a stoku im uveli u svoje staje. Kod nas ih spavalo devet. Kaže baba – “Leži čovik do čovika na podu, svako jutro ogromni lonac mlika se kuva…” A jednom od njih nije stalo magare u štalu, već moralo ostati vani, a nesretni čovjek samo plače i ponavlja – “Jadna moja mala mazgica…” I did Ćipa brzo uzeo sijena i ogradili i ušuškali mazgicu da joj nije hladno i hranili je tako sve noći. Preživjela je mazgica, digao se snijeg, Cigani otišli kao i uvijek što odlaze, ali ostala je priča koliko su ljudi nekad bili bolji ljudi. Razmišljam o tome zagledana u vrh oštrih planina ispred sebe. Pa jebote, mi danas nećemo i ne smijemo primiti ni stopere u automobil. Da im je ne znam kakva oluja pomodrila palac kojim uzalud pokušavaju zaustaviti nekoga uz put.

Za precijenjene drkoše od kojekakvih analitičara sva priča o ljudima u ovom današnjem nakaradnom poretku je teški shit. Godinama i mene, i nas, uzurpatori zdravog razuma, lizači političkih guzica i izokretavači svega ljudskog u današnjoj neljudskoj Bosni i Hercegovini uvjeravaju da moramo prvo rastabiriti nacionalno pitanje pa se onda baviti socijalno-humanističkim temama. Jebenih dvadeset godina „rješava” se Frankeštajn nacionalnog pitanja, a istovremeno u tišinama najtežih socijalnih užasa svakodnevno umire na stotine osoba. No, kao da je to važno. Tek im imena zabilježena u crnoj kronici određuju naše reakcije. Ako je ime i prezime našem jezikoslovlju milozvučno, dakle blisko narodu iz kojeg dolaziš, promrmljat ćeš neki lafo suosjećajni uzdah. Sva ostala imena i njihove sudbine diraju te kao jutros zagorene kifle u rukama sisate pekarice negdje u Donjecku. Odnosno, puca ti đon od obraza za tim ljudima.

U Varešu se u okrugu firme u kojoj je ostavio čitav svoj radni vijek, prije dva dana raznio čovjek. Na ovom svijetu imao je samo posao i usvojenu kćer. Iznenada mu je uručen otkaz, bahato, podcijenjivački, kako to samo znaju naši novokomponirani kapitalistički gadovi od šefova. Nepismeni bilmezi koji su umislili da su vlasnici svijeta i čitave njegove okoline. Da bi te uopće zanimala ova tema, važno je upitati koje je nacionalnosti bio čovjek koji se ubio. Čisto da možeš zabilježiti jedan minus za „njihove”, a novi plus za „svoje”. Nadodati koju crnjačko-ciničnu šalu i nastaviti surfati po guzici neke od internet starleta. Nema veze što je bio najbolji mehaničar u toj firmi i što je pišao krv poštenjem za istu. Nevažno sasvim. Bosna i Hercegovina danas, je nastanjena potomcima dicipline prebrojavanja. Ništa čovjeka ne veseli tako iskreno kao sranje u susjednom taboru. Pad za njih, uspon za nas.

Gdje si, što te nema… Kome, bolan, da me ima? Nazvala sam sve političke budale budalama, popila kojekakve uvrede od trojstva naših velebnih naroda, sekirala ćaću preko svake mjere, i šta? Da, svaki novi dan, svi oni sjajni Donkihoti koje znam, a da se ne mire s ovakvim stanjem konstantno prežvakavaju isto, pokušavaju stalno u svojim malim kozmosima boriti se, viknuti, a zarade samo upalu grla. Ili otkaz. Ili bombu u prsni koš.

Je li vrijedno? Biti buka u svijetu gluhonijemih. Biti brz potok u smrdljivim vodama stajačicama. Did Ćipa bi me, da je živ, sad vjerojatno pošteno ošamario. Jer nikad nas nije učio apatiji. Ali did Ćipa nije živio u ovakvoj Bosni i Hercegovini. U zemlji gdje se novorođene bebe zadave i pokriju lišćem, a s druge strane tiho umiru najhrabrije majke koje odustanu od sebe zbog vlastitog djeteta. U zemlji u kojoj to dijete kasnije dovedeš na banalnu operaciju krajnika, a ono umre u operacijskoj sali. I nitko od govana ne odgovara. U zemlji gdje je od ičeg onog čudesnog od čeg si satkan, najvažnije ipak samo ono – čiji si, kojem zemljopisu ili geografiji pripadaš, koju povijest, historiju ili istoriju učiš, i čije ime zazoveš kad si sam, kad ti je najteže. U zemlji u kojoj se ne može naći niti jedna zajednička nit koja će biti ista svima, koju ćemo poštovati ispred onog nacionalnog i političkog. Ni jedan interes ne možemo podvući pod zajednički nazivnik svih nas. Čak ni običnu ljudskost. Dok, s druge strane, mrzimo združeno i u enormnim količinama.

Šta će biti od nas ovakvih?

Klasika.

Jedni će se nastaviti prejedati na stranačkim domjencima, klimati glavom pokorno zauzvrat čekajući mjesto u nekom odboru ili državnoj firmi, vjerovati samo u svog Boga jedinog političkog, lizati pod kuda prolaze njegove kriminalne noge i amnestirati ga od sveg lopovluka radi nekog uzvišenog, svetog teleta nacionalnosti.

Drugi su sami, očajni i upravo sada, bude se s mišlju je li lakše to odraditi bombom ili utapanjem, ljube svoju usnulu djecu i odlaze u mrak.

A šta mi? Ova umorna većina. Potomci onih gordih i snažnih djedova. Pičke smo pognute glave i ramena. Zatvaramo vrata, spuštamo roletne. Nije naša stvar. Šuti, dobro je, samo nek ne puca…

To što se svaki dan netko propuca je sitan dekor na našoj stvarnosti. Ništa strašno.

Buka / Tuzlanski.ba

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: