Petak, 29. Marta 2024.
Tuzlanski.ba logo

Bratstvo i Jedinstvo piše: Elvis Kušljugić

vratilo-se-bratstvo-i-jedinstvo 96367
Preuzmite sliku

Popularno

Sjećam se tačno dana, kada sam prvi put postao svjestan činjenice da u SFRJ, a samim time i u Bosni i Hercegovini, koja je bila i ostala Juga-u-malom, žive različiti narodi (i narodnosti, štagod to bilo):

\"vratilo-se-bratstvo-i-jedinstvoGodina je 80 i neka, regionalno takmičenje \”Titovim stazama Revolucije\”, ja u četvrtom osnovne, ponositi član ekipe škole \”Jusuf Jakupović\”. Hm, ponos je bio, prije svih očev, pa školski, pa učiteljicin. Ja sam samo znao da ne moram biti na svim časovima, jer se spremam za takmičenje. Bitno je da motivacije nije manjkalo. Pismeni dio sam prošao, sjedimo na bini, nas 4-5 kandidata, pred punom salom i član komisije me pita: \”Koji narodi žive u Bosni i Hercegovini?\”. Do tog momenta, nabrojao sam i opisao sve ofanzive, sastave jedinica, taktiku, strategiju, ključne momente ključnih bitaka (\”Ranjenike ne smijemo ostaviti\”), svaki zabavni i poučni detalj iz Titovog djetinjstva, izbiflao \”Knjigu o Titu\” France Bevka, zasjedanja AVNOJ-a, Nesvrstane, ali tu sam zakucao – kakvi narodi?! U mom svijetu, koji se sastojao od onog sto sam naučio kod kuće, te iz školske biblioteke i \”Školskog programa\”, narodi se nisu spominjali, a ako i jesu, prošli su prilično nezapaženo. Majka (sa velikim \”M\”, i jednim \”a\”), muslimanka-vjernica (predratna, takvi su rijetki), koja je kao djevojčica ispratila svu trojicu braće u partizane, da se nikad ne vrate isti, za međuljudske (time valjda i međunarodne) odnose imala je samo jedan, lakonski sročen recept: \”Nikad ne gledaj šta je ko, nego – kakav je ko\”. To i \”sve što baciš uz vodu, vrati ti se niz vodu\”, bilo je dovoljno da i prije prve ikada date, promptno pogažene, zakletve, postanem primjeran P.I.O.N.I.R. (pošten, iskren, odan, nepokolebljiv, istinoljubiv, radan). Narode poimence nije spominjala, dok naciste, četnike, ustaše i partizane jeste. Prvi su obično nazivani zajedničkim eufemizmom – \”banda\”, a za druge ljepšeg imena nije bilo, niti im je trebalo.

Dok je sve gore navedeno, moj jednojezgreni procesor, vrtio po prilično nepopunjenom tvrdom disku (bez nacionalnih particija), tražeći mogući odgovor na postavljeno pitanje, drugi član komisije, vjerovatno želeći da mi pomogne, još više je zakomplikovao stvar, s podpitanjem: \”Pa, šta si ti?\” Kako, \”šta sam\”?! Pionir? Učenik?! Majkin?!?! Članovi komisije su nastavili da ispituju druge takmičare, ostavljajući mene, crvenog, zbunjenog i postiđenog, da i dalje tražim odgovore, koje do dan-danas nisam našao. Na izlazu me dočekalo sretno i ponosno (ponosnije?) lice oca i (pod)smijeh ostalih učesnika i njihovih roditelja. Tako su završile moje \”Staze Revolucije\”, a započeo moj revolucionarni put. Sljedeće godine nastupio je rani pubertet, pa sam na, internom i preliminarnom, školskom takmičenju, namjerno davao pogrešne odgovore na pitanja (Q: Šta je Tito rekao u odsutnim trenucima Bitke na Neretvi? A: \”Hej vojnici vazduhoplovci, čelična krila naše Armije\”), što je rezultiralo ukorom direktora i predizbačajem iz škole.

Sad, filozofi i ljudi od nauke, lako mogu ukazati na sve što je pogrešno u sintagmi \”Bratstvo i Jedinstvo\”. Na prvi pogled, može se komotno zaključiti kako se radi o fašističkom sloganu. Spominju se samo braća, sestre su izbačene iz jednačine (zbog čega se nasilje nad ženama u posljednjem ratu, činilo s mišlju kako se uništavaju materijalno-genetska dobra neprijatelja?), \”jedinstvo\” aludira na hegemoniju, jednoumlje. Za one koji su rođeni i odgajani u Bratstvu i Jedinstvu, ono nikada nije bilo upitno i svodilo se na čovjekoljublje (brat je mio, koje vjere bio). Za one koji ga nikada nisu doživljavali i/ili živjeli, ono je bilo izraz najvišeg cinizma i licemjerja, put da se dođe do položaja i što je najveći apsurd, u njihovom slučaju je upravo to i bilo, oni su ga takvim i činili. Dječiji svijet je crno-bijel. Partizani i Švabe, kauboji i Indijanci, dobri i loši momci, podjele su vrlo jasne i da li ćeš biti jedno ili drugo, nekada je i pitanje je sreće, (najčešće, metodom \”par-nepar\”). Što smo stariji, svijet postaje komplikovaniji, boje se miješaju, pa se i te granice crne i bijele počnu gubiti. A. Izetbegović je, u jednom od rijetkih napada razuma, izjavio kako ga, gledana odozgo, Bosna i Hercegovina podsjeća na slike Jackson Pollock-a, što je tačno, u svakom pogledu i u što se uvjerio svako ko je ovu nesretnu zemlju nadletio, po danu. Ako se dovoljno duboko zagledamo u zbrku Pollockovih djela, možemo jasno razaznati boje. Ako se dovoljno duboko zagledamo u sivilo naših života i našeg svijeta, jasno ćemo vidjeti crne i bijele tačke. Revizionisti historije i relativizatori krivice, pokušavaju nas ubijediti, kako u ratovima nema dobrih i loših, kako istina nije jedna i kako crno i bijelo ne postoji. To nije tačno. Tačno je da u posljednjem ratu i poslije njega, nisu postojali partizani, barem ne u onoj mjeri u kojoj ih je bilo onda. Kako rijetko ko ima obraza i kredibiliteta izaći pred Narod i reći \”nijedan zločinac nije moj i sve su žrtve moje\”, a oni koji bi i mogli, kao Srđan Aleksić recimo, vjerovatno su mrtvi. To je ono što nam nedostaje, to je optika koja nam treba, da bismo jasno vidjeli crne i bijele tačke.

Zato, da se vratim na početak moje priče, sad znam šta bih odgovorio onom čiči, koji me pitao \”šta sam\”.

Rekao bih: \”Partizan\”.

I dodao: \”Majkin\”.

Tuzlanski.ba / Elvis Kušljugić

Tuzlanski.ba možete pratiti i putem aplikacija za Android i iPhone mobilne uređaje

Ključne riječi: