Kad se kaže Bosna, Hercegovina se podrazumijeva! (Abdulah Sidran)

Autor: Uglješa Vuković

Dok putujem Bosnom po njenim malim gradovima prelazeći neosjetno u još manje hercegovačke gradove sjetim se meni neobično dragog Pipe, zagrebačkog pisca iz romana Dubravke Ugrešić, koji je svom američkom kolegi piscu objašnjavao zašto je kod nas nemoguća američka on the road literatura jer, pobogu, kako da čovjek piše nadahnuto u ekstazi svog eskapizma iz, primjerice, tamo neke Virovitice. O čemu tamo da piše? Ne ide to, veli rezignirano Pipo.

Ne znam za Hrvatsku, ali moram priznati da u Bosni ima smisla zapucati u tamo neko Gacko. Drmne te neki fantastični on the road osjećaj bijega kada u pet ujutru hodiš bosanskim drumovima. Okrećeš glavu unaokolo, pamtiš nazive mjesta kao što je Zlavlast, hvataš masne mrlje sa razglednica svih usputnih kasaba, diviš se svježini jutarnjeg vazduha, promatraš neobična lica lokalaca, promijeniš nekoliko godišnjih doba i klima na putu od Banja Luke do Gacka praveći dijagonalu kojom rašivaš Bosnu po sredini, sve sa Hercegovinom.

Prvo se spustim kanjonskim slalomom do Jajca, zatim posjetim Vakufe i uvijek se sjetim kako nikada nisam upoznao lošeg čovjeka iz Vakufa, bio Donji ili Gornji, a imadoh priliku da ih upoznam, i pomislim kako je to moj skromni doprinos onom lažnom utješnom vjerovanju da u nekim mjestima živi više dobrih ljudi no u drugim. Bugojno me uvijek rastuži. U poraću su mi njegove ratne ruine bile simbol izgubljenog i razorenog sa nadom da će se vratiti život i privreda u ovaj grad, a sada mi ono izgleda kao grad pogođen nekom trajnijom elementarnom nepogodom od rata. Potonjim usponima i padovima kojima rašivam Bosnu dotičem je sasvim prisno, a na Makljenu obavezno stanem da pogledam susret Bosne i Hercegovine.

Prije Mostara široka me cesta ponese i sad se osjećam baš kao u američkoj zabiti na putu do neke pripizdine u kojoj vjetar duva sablasno uz škripu vrata i odsustvo ljudi, samo što u mojoj verziji ljudi hodaju svuda po cesti, vjetar rashlađuje, a škripi samo radio. U laktu Hercegovine, oko Nevesinja, krave mi miluju lice preko prozorskog stakla praveći mi društvo u saobraćaju, potvrđujući da sam na pravom putu za nowhere.

Uz sebe nosim dvije knjige, za sebe, od sebe. Uvijek nosim dvije knjige u torbi. Pristalica sam uporednog, komplementarnog čitanja zasnovanog na vlastitim hirovima kao jedinom kriterijumu. Na mom putu po Bosni pratila su me dva naslova. Sidranov Otkup sirove kože i Kišov Homo Poeticus. Ni po čemu srodne ili bliske knjige, barem ih ja nikako teorijski ne mogu povezati. Njihovo sudaranje u meni izaziva ushićenje i zato ih čitam paralelno.

Po dolasku u Gacko pokušavam ga stilizovati u mitsko mjesto Sisli iz kultne američke serije Život na sjeveru. Ne ide mi.

Gacko je mnogo turobnije i to je jasno nakon nekoliko sati u njemu. Sve je u bojama. Sa njih treba čitati značenja. Zgrade su avetinjski bijele, sa sivim i crnim rupama, ukrašene živim bojama obješenog veša. Roza majica i žuta haljina bore se sa oštećenom fasadom. Vesela odjeća želi bolji i ljepši život. Pobjeđuju svuda ispisani grafiti Ratku Mladiću na kojima dominira riječ heroj. Ili se to samo meni tako čini jer tragam za strašilima, vođen naobraženim on the road fatalizmom.

Gradić je vidno siromašan. Crkva je vidno u središtu pažnje i zbivanja. Džamija je nadomak nje, vidno obnovljena jer je vidno! srušena u ratu, poslije čega su mještani na njeno mjesto bacali đubre. Lokalni đilkosi jezde bijesnim autima ostavljajući me u prašini kafića u kojem pokušavam čitati Sidrana kom se slatko smijem u sebi, uvijek više no kad druge čitam jer obavezno zamišljam njegovo pripovijedačko lice i glas što u meni razgali unutarnji smijeh. Ne znam tačno zašto, ali znam da ga zato mogu dugo čitati jer se dugo smijem.

I onda nastupa obrt, putopisno iznenađenje. U gradskoj kavani sačekujem prve ljude. Zamišljam ih kao obavezno mračne. Ne znam zašto, tj. znam zašto. Zato što neko je morao ispisati one grafite Ratku Mladiću na skoro svakoj zgradi. No, na ulicu siromašnog provincijskog mjesta izlaze ukusno sređeni ljudi, veseli, visoki, lijepi, štono se kaže, svi naočiti. Zadivljuje me njihova posvećenost izgledu i dotjerivanju, kao što me uvijek zadivljuje sređivanje vanjštine jer to mi dođe kao neka potvrda da ljudi misle da još uvijek vrijedi zbog nečega ili nekoga izaći na ulicu samodopadan, ukrašen novom majicom ili cipelama. I onda me to beskrajno raduje i tješi, a u ujedno i rastuži. Tu, među zamusanim zgradama, poslije krava i ovaca na putu bez auta, na pozadini sa Mladićevim natpisima, očekivao sam nekakve gorštake. Upoznao sam dotjerane i prijatne ljude na skromnoj promenadi što mi susretljivo objašnjavaju koliko tačno ima do Nevesinja, a koliko do Mostara i kojim putem mi je najbolje ići.

Odlazim do obližnje pekare u gradu u kom je sve blizu. Jedem savršenu sirnicu sa domaćim sirom i počinjem voljeti ovo mjesto.

Prodao sam književnički mrak i rječitu strahotu provincije za ukusnu pitu. Tolika je moja cijena.

Iznenada ostavljam Gacko nakon nekoliko pročitanih stranica. Sidranu protivstavljam Kiša. Kiš mi hladno, hirurški precizno, pojašnjava svoju zatvorenost, sveznadarstvo, dokumentarizam, težnju za enciklopedijskom književnošću, potom poništava angažovanu književnost i umjetnost preporučujući aktivistima publicistiku, onda mi objašnjava kompleksnu strukturu Peščanika i zašto je on označen za modernog pisca, veli da je sve u senzibilitetu. Na putu za Nevesinje zlobno se rugam prohujaloj Kišovoj modernosti, ako je već sve u senzibilitetu, i mislim se kako je samo omanuo kada je sa nipodaštavanjem pisao o angažovanoj beletri. Ili nije omanuo, samo je prestao biti moderan jer današnji senzbilitet nepovratno izgleda drugačije.

Na povratku iz Gacka dok putujem kući pomišljam po stoti put koliko je lijepa Bosna, ali mislim to razjeden sumnjom, bez uživanja u ljepoti kao da slutim da nešto nije u redu. Razmišljam tako oivičen oduševljenjima i gnušanjima nad Bosnom jer kuće su nam ružne, jezera su nam biserna, ljudi su nam ćudljivi, rijeke brze, putevi grozni, ali vrludavi, romani sa puno čudnovatih i neočekivanih ogranaka, nose te do nezamislivih svratišta. Svuda okolo možeš nanjušiti artističku ljenost svakidašnjih prolaznika i spor, nehajni hod u vedrom danu jer dan je ljetni. Čaša limunade.

Gledim u Sidranov naslov Otkup sirove kože. Da, koža ovdje jeste sirova dok putuješ užasnim drumom do Nevesinja ili kada te rastuži siromaštvo i ideologija hercegovačka, ali onda se sve iskupi pitom, starim gradom u Mostaru, prizorima što prolaze, ili nevidljivim lampionima sakrivenim u dubokom zelenilu Donjeg Vakufa koji me u svojoj načičkanosti malim radnjama i velikim džamijama podsjeća na vašarske lapmione u raznim bojama.

U Mostaru pijem kahvu sa rahat lokumom od orasa, saživljavam se sa turističkim stereotipom i slušam kako Njemci nagovaraju skakača da skoči sa starog mosta nudeći mu njih petero po jedan evro. On im objašnjava da ako hoće vidjeti skok svi moraju dati po pet evra. Oni uporno ne odustaju i razdragano mašu sa kovanicom od jednog evra. Prosto, nagonski opsovah u sebi: „Jebala vas Angela Merkel!\” Ne znam zašto, mogu naslutiti, ali ostavljam psovku u prikladnom vulgarnom značenju. Mi se stvarno nikada nećemo razumijeti, pod pretpostavkom da postoje oni i mi, kao što su postojali oni i mi u toj mostarskoj sceni.

U povratku opet uživam na Makljenu, sada u jeseni i ljetu što se naizmjenično smjenjuju. Šivam Bosnu tamo gdje sam je rašio vraćajući se istim putem. Ja to tako uvijek činim. Nije pametno Bosnu ostaviti otvorenog trbuha. Spuštam se i dižem po njenom tijelu sa širokim grudima. Mislim se zašto li je ovoliko prevarna? kada je očito nepravedna i smrdljiva!

Gacko je samo jedna odvratna četnička vukojebina.

Donji Vakuf je prljav i ružan muslimanski gradić.

Mostar je mit napravljen za proklete pare.

Bugojno tjera na povraćanje.

U Nevesinju ne bih izdržao ni dan.

Pipo je možda u pravu.

Pa, onda, je li u pravu? Ne znam. Kako ne znaš? Je li ili nije? Ne znam, znam samo da mi se pokatkad čini da nema ljepše zemlje od Bosne, ponekad i pretjerujem, ali ponekad to osjetim stvarno, kao ljetni svrabež. Tako da ne znam. Mučim se. To znam.

Ovako Sidran otprilike odgovora na pitanje da li vjeruje u Boga, a isto se tako može odgovoriti i na pitanje o Bosni.

Kiš neumitno trijumfuje na mom putovanju dok na kraju dana čitam njegov intervju Knjige ipak nečemu služe. Potrebno je samo markirati ovo ipak i sve će biti shvaćeno. Bog. Bosna. Gacko. Mostar. Donji Vakuf. Bugojno. Nevesinje.

Jedino naravoučenije koje se usudim napisati dok se vraćam kući sa dvije knjige i puno Bosne je da treba čitati intervjue.

Ah, te male slatke indiskrecije na koje svi pristaju, makar i nevoljno, a od majstora riječi intervjui znaju uzeti najbolje. Nema ništa ljepše od samospaljivanja u radosti legitimne inkvizicije.

Knjige zaista ipak nečemu služe, pogotovu ako iz njih izvučemo iščašenog stvaraoca, otkrivenog preko mjere.

I Bosna on the road nečemu služi. Imao sam prelijep dan poslije duže vremena. Dakle, ipak.

Izvor: BUKA / Tuzlanski.ba