Skoro poput crkvenih zvona i sata, u zapadnim planinskim predjelima Gvatemale vrijeme može da se predvidi „zahvaljujući“ erupcijama vulkana, koje se dešavaju skoro svakog sata svakog dana posljednje 94 godine…

Vulkanska kupola Santiaguito ispod vulkana Santa Maria u Gvatemali odlikuje se najredovnijim erupcijama u svijetu.

Grad u planinskim krajevima Gvatemale skoro da poput crkvenih zvona i sata može da predvidi vrijeme zahvaljujući redovnim erupcijama lokalnog vulkana. U gradu Kvecaltenango, vulkanske erupcije se dešavaju toliko često da obilježavaju skoro svaki čas svakog dana već 94 godine.

Riječ je o Santiaguitu, jednom od najaktivnijih kompleksa vulkanskih kupola na svijetu koji je smješten u bazi stratovulkana Santa Maria. Ovaj kompleks je nastao 20 godina nakon masivne eksplozije 1902. godine.

„Od tada gotovo neprekidne manje eksplozije su pratile rast Santiaguita“, kaže istraživač i vulkanolog National Geographic-a Stefani Grocke. „Nije bilo dužeg perioda od 1902. godine da je Santiaguito bio miran“, dodaje ona.

Naučnici su pokušali da otkriju unutrašnju strukturu vulkana kako bi shvatili šta izaziva tako čestu aktivnost na Santiaguitu.

„Ono što znamo za sada jeste da magma i gas stalno rastu iz dubina unutar sistema, omogućavajući vulkanu da stalno pokazuje znakove života“, kaže Grocke.

Prije eksplozije, otvor na vrhu kupole Santiaguita je zapečaćen, zarobljavajući vreli gas i magmu ispod. Kako se gas podiže, pritisak raste ili eventualno se probija kroz zatvoreni otvor kupole otpuštajući uzdržane gasove i šaljući magmu i kamenje ka nebu. Kad Santiaguito ostane bez goriva, erupcija prestaje. Materijali su izašli iz kupole, sada je prekrivaju i ponovo pokreću isti proces.

Veličina erupcija nikad nije ista, ali najčešće su u pitanju manji, uglavnom vulkanski pepeo koji može da dostigne visinu od skoro 500 metara ili lava koja može da dostigne i visinu od 3 kilometra iznad vrha.

Neke erupcije mogu da budu i opasne.

„S vremena na vrijeme se dogode eksplozije, koje proizvode vulkanski pepeo koji se diže manje od 3 kilometra iznad otvora“, kaže Grocke. Takvi slučajevi mogu da dovedu do brzih piroklastičnih tokova, vrelih tokova koje čine gas, pepeo i fragmenti stijena koji mogu da budu smrtonosni za lokalno stanovništvo. Vulkanski lahari takođe piroklastični tokovi su jedna od najsmrtonosnijih posljedica vulkanskih aktivnosti.

„Redovnost erupcija Santiaguita je ono što cio sistem čini jedinstvenim. Čak iako posmatramo cikluse Santiaguita i njegove erupcije i stišavanje erupcija, sistem nije savršen i ne možemo da predvidimo kada će se tačno naredna eksplozija dogoditi“, kaže Grocke. (nationalgeographic.rs)