U maju 1970. godine Rusi su počeli bušiti najdublju rupu koju je ikada izbušio čovjek. Godinama kasnije sve je obustavljeno zbog ekstremno visokih temperatura.

Razdoblje hladnog rata bilo je vrijeme ubrzanog naoružavanja, ali i napretka nauke, pa čak i onih grana koje nisu nužno bile povezane s vojnom industrijom. SSSR je tako početkom 1970. odobrio plan za bušenje u dubinu zemlje bez određenog cilja. Plan je bio bušiti tako dugo dok to bude moguće.

Za lokaciju bušenja odabran je poluotok ‘Kola’, a projekt je nazvan ‘ Superduboka bušotina na Koli ‘. Pomoću njega, ruski su znanstvenici željeli dobiti uvid u uvjete koji prevladavaju u ogromnim dubinama, kakav je hemijski sastav tla, kakve su njegove fizičke odlike i kakva je temperatura.

Kako bi u tome uspjeli, Rusi su izmislili i konstruirali brojne alate i instrumente, ne samo za bušenje rupe, već i za podmazivanje bušilice i mjerenje na tolikim dubinama.

Tokom narednih godina iz centralne je rupe izbušeno nekoliko rukavaca, a najdublji (SG-3) je 1989. došao do dubine od 12,262 metara. To je sve do 2008. godine ostala najdublja bušotina koja se pripisuje čovjeku te ujedno i rupa dublja od najdublje tačke najdubljeg, Tihog oceana.

No, Rusi na kraju nisu bili sasvim zadovoljni. Naime, njihov je cilj bio izbušiti rupu od čak 15 kilometara do kraja 1993. godine . No, spriječile su ih paklene temperature. Na dubini od 12 kilometara naučnici su očekivali temperaturu od stotinu Celzijevih stepeni, a ona je bila za osamdeset stepeni viša. Stijene na toj dubini procijenjene su na 2,7 milijardi godina starosti.

Na temelju tih podataka Rusi su procijenili da je temperatura na 15 kilometara dubine barem 300 ‘celzijevaca’ i njihova mehanizacija tada više jednostavno ne bi radila. Već i na dostignutoj dubini stijene su se ponašale ‘poput plastike’ .

Osim temperature, naučnike je iznenadilo otkriće vode na dubinama za koje se smatralo da su potpuno suhe, kao i otkriće mikroskopski sićušnih fosila na dubini od vrtoglavih 6,7 kilometara.

Bušenja su se u različitim oblicima nastavila sve do 2005. godine. Istraživanja su prestala 2008. kada je cijeli kompleks napušten.

Iako se radi o fantastičnom dostignuću ruskih naučnika, činjenica je da je 12 kilometara tek trećina Baltičkog štita debelog otprilike 35 kilometara. Da pojednostavimo – Rusi su desetljećima bušili rupu i probili ‘samo’ 0.002% puta do samog središta Zemlje.