Sigunrno to ne rade kako bi provjerili jesu li zaista od zlata, srebra i bronze, ali zašto onda gotovo svi sportisti nakon što osvoje medalju imaju toliku potrebu zagristi je?

Predsjednik Međunarodnog udruženja olimpijskih historičara otkrio je razlog: nije stvar u medaljama niti u sportistima, nego u – fotografima.

“Službenim fotografima to je postala neka vrsta opsesije. Pretpostavljam da to doživljavaju kao neku vrstu kultne fotke, nešto što mogu lakše prodati. Većina sportista to ne radi samoinicijativno”, objasnio je David Wallechinsky, ujedno koautor knjige The Complete Book of the Olympics.

Wallechinsky je također primijetio da trend raste iz godine u godinu, a ove je godine već dosegao svoj vrhunac.

U historiji ova se praksa povezuje s provjerom autentičnosti novčića, ali osim što zlata u kovanicama više nema, nema ga baš mnogo ni u medaljama. Količina zlata u zlatnoj medalji, inače, varira ovisno o Olimpijskim igrama pa tako ovogodišnje zlatne medalje sadrže oko 1 posto zlata ili oko 6 grama, uz 93 posto srebra i 6 posto bakra.

Zanimljivo, 1904., 1908. i 1912. godine zlatne medalje koje su se dijelile na Olimpijadi bile su od čistog zlata, a bile su i nešto manje od današnjih, rekao je stručnjak Jim Greensfelder za CNN.

Praksa grickanja medalja i nije toliko bezazlena – 2010. godine Nijemac David Moeller je ostao bez djelića zuba nakon što je pred fotografima prejako zagrizao u svoje odličje. (Index.hr)