„Oni nemaju puno vremena za novinare. Beitar ima najbolje huligane, mi bismo pretukli ICF (huligani West Ham Uniteda op.a)“, hvalio se Itzick, golobradi navijač koji je izgledao dosta strašno za svojih 15 godina. „Mi mrzimo novinare“, dodao je on u nastavku. Sada je bila prava prilika da mu kažem da sam navijač West Ham Uniteda i simpatizer Yossi Benayouna … „“Ti si OK za novinara. Ostali mogu da odjebu“, opisao je James Montague za Tuzlanski.ba bliski susret sa maloljetnim huliganima izraelskog Beitara.

Razgovarao: Haris Juničić

James Montague je engleski pisac i novinar koji iza sebe ima napisane dvije knjige „When Friday Comes: Football, war and revolution in the Middle East“ koja mu je donjela laskavu titulu najboljeg novog pisca prije šest godina, a nedavno je napisao i „Thirty One Nil: On The Road With Football's Outsiders, a World Cup Odyssey“ djelo o svim reprezentacijama kojima su davane minimalne šanse da se kvalifikuju na Svjetsko prvenstvo u Brazilu.

Tuzlanski.ba: James proveo si sedam godina putujući kroz zemlje Bliskog istoka. Kako si došao na ideju ?

James: Pa počelo je tako što sam bio švorc, demoralisan i nezaposlen u Londonu. Pokušavao sam da dobijem posao kao novinar nekoliko godina uzastopno nakon završetka fakulteta, ali nisam stizao ni dokle. Ali iznenada sam dobio e-mail sa ponudom o poslu za Time Out magazin u Dubaiu. Nakon telefonskog intervjua, kontaktirali su me kroz dvije sedmice i ja sam nakong toga otputovao na Bliski istok. Bio je to čudan posao jer sam bio urednik rubrike o noćnom životu i šopingu. Ali mene su interesovali politika i fudbal i brzo sam shvatio da postoje sve te lude priče o fudbalu na Bliskom istoku. Jedna od prvih je bila na kvalifikacijskom meču za odlazak na Svjetskog prvenstvno 2006. godine između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Sjeverne Koreje. Hiljade navijača reprezentacije Sjeverne Koreje se pojavilo u njihovoj tradicionalnoj odjeći. Samo Bog dragi zna odakle su oni došli. Niko nije htio razgovarati samnom i svi su imali tjelohranitelje koji su zaustavljali strance koji su im se približavali. To je bio događaj koji je pokrenuo lavinu mojih putovanja u svaku zemlju i njeno razumjevanje kroz fudbal. Svako ko je čitao djela Simona Kupera, Davida Goldblatta ili Jonathana Wilsona shvatit će da postoji korelacija između igre, politike i same kulture te zemlje. A to nije bilo ni malo različito na Bliskom Istoku.

Tuzlanski.ba: Da li si bio uplašen da odeš na to putovanje, ponajviše što su mainstream mediji pokazivali kako su stanovnici tih zemalja negativno nastrojeni kao politici koju sprovodi Zapad kao i prema njihovim političarima ?

James: Kada sam prvi put otišao tamo nisam znao puno o Bliskom istoku. Pa dobro, mislio sam da znam, ali sam onda shvatio da ne znam ništa. Ali imao sam i te pretkoncepcije. Bilo je opasno mjesto. Zapadnjaci su bili omraženi. Susretao bih se sa nevoljom kao novinar. Međutim, saznao sam da je suprotnost istina. Bio sam dočekan srdačno gdje god sam se kretao. Ljudi su bili zainteresovani i interesantni. Ustvari rijetko sam se susretao sa osobama koje žele da mi naude. Ali zato ima i nekoliko opomenoa povodm toga. Prvo ovo je bilo 2007. godine usred najgoreg rata koji je zadesio Irak. Bilo je to drugačije vrijeme, prije „Arapskog proljeća“. Tada sam mogao otići u mnogo zemalja u koje je sada nemoguće ući. Syria, Yemen i možda Egipat u određenoj mjeri. Puno stvari se promjenilo od 2010-2011 godine. Drugo, nastanak ISIL-a je novinare doveo u još veću opasnost nego što su bili. A ja sam morao da kalkulišem prilikom svojih putovanja. Odlasci u Yemen, Iran i Egipat su bili realtivno sigurni, dok bi posjeta Bagdadu u 2007. godini bila velika pogreška. Ustvari to bi bilo samoubistvo. Znao sam da je kurdski region na na sjeveru siguran, pa je to bilo OK. Morali ste se dokazati u svom prosuđivanju. Treće i najbitnije je činjenica da je fudbal bio odličan uvid u stanje u regionu. Zato što je on bio jako popularan, mogao sam posjetiti sve zemlje i razgovarati sa ljudima koje ne bi upoznao da nije bilo ove igre. Pa naprimjer, u Libanu sam posjetio klub Al Ahed koji je jako blizak Hezbollahu. Zapadnjački novinar koji hoda po južnom Beirutu bi brzo upao u problem. Ali zato što sam bio tamo da razgovoram o fudbalu, pa su zato visokopozicionari operativci Hezbollaha bili jako otvoreni samnom, pustili me u klub, razgovarali o Hassanu Nasrallahu (koji je veliki navijač ovog kluba) i govorili o tome kako svi podržavaju Liverpool i mrze Wayne Rooneya.

Tuzlanski.ba: U Izraelu su te fizički napali navijači Beitara, u Yemenu su te pokušali ubiti nožem, dok si u Egiptu morao da bježiš od pucnjave iz vatrenog oružja. Možeš li nam otkriti kada si se osjećao kao da ćeš umrijeti i da li je bilo još nekih trenutaka opasnih koje nisi naveo u knjizi ?

James: Čudan je osjećaj kada se nalaziš u jako opasnoj situaciji. A ono što je još čudnije je da se osjećaš smireno. U tim trentucima pokušavaš razmišljati trevezno, jer ako paničariš možeš napraviti sebi veliki problem. Tek kasnije saznaš koliko si bio blizu problema i ko te je pratio. Iskustvo koje sam doživio u Libanu je bilo jako zastrašujuće. Naime, napravio sam nekoliko fotografija ispred taksija u Dahiyehu, u dijelu Beiruta koji kontroliše Hezbollah. Bila je to stvarno glupost sa moje strane. Ubrzo nakon toga dvojica momaka koji su bili u „izvidnici“ su me zaustavili, pretresili i ispitali jer su mislili da sam špijun iz Izraela.Nastavili su da me prate, te čim se taksi zaustavio ja sam počeo da bježim niz ulicu. To je bilo jako zastrašujuće.

Tuzlanski.ba: U kojoj si se zemlji osjećao kao kod kuće ?

James: Imam dosta privrženosti prema prijateljima u Dubaiu, ali ono je moralno bankrotirano. Iran je bio prelijep. Ludo je tamo, s obzirom da bubnjevi rata odjekuju u Sjedinjenim Američkim Državama oko razvoja nuklearnog naoružanja. To je prelijepo mjesto, sa prelijepim ljudima. A ja to najbolje znam jer ću dobiti djete sa ženom koja je polu iranka. Ali kada pogledam u svijetu, zasigurno je Rumunija. Tamo sam živio dok sam pisao „31 naprema nula“ sa djevojkom iz Rumunije koja mi je puno značila. Zemlja i njene ljepote su mi otvorile oči ka različitim dijelovima svijeta. Ono je ostavilo jak trag na meni. Oboje su i djevojka i zemlja.

Tuzlanski.ba: U Yemenu si kupio narkotik „qat“ i konzumirao ga zajedno sa čelnicima fudbalskog saveza ove zemlje. Kako bi opisao to iskustvo ?

James: To je jako smiješno, kao i cijela situacija kako se došlo do toga. Ja sam stvarno mislio da je on „čist“, ali samo je pokazao koliko su ljudi zavisni od „qata“. Često razmišljam o čelnicima fudbalskog saveza kada god pomislim na rat u Yemenu. I na to kako nabavljaju qat.

Tuzlanski.ba: Posjeta Millwallovom stadionu „The Den“ (Jama) se uspoređuje kao piknik u odnosu na nerede koje si iskusio u Egiptu i Libanonu. Da li su zemlje Bliskog Istoka daleko od implemetacije sigurnosnih procedura koje se postoje na većini evropskih stadiona ?

James: Sigurnosni standardi ? Toliko su zaostali u tom pogledu da nije vrijedno ni spominjat ih. Mislim, Bliski Istok je raznovrstan prostor. Rijetko ćeš naići na utakmicu u Golfskom zaljevu koja je rasprodana, osim možda u Saudijskoj Arabiji, a u svim ostalim zemljama je kao da je još 1950. godina.

Tuzlanski.ba: Da li si i dalje u kontaktu sa osoboma sa kojima si postao prijatelj na tim putovanjima ?

James: Da, a pokušavam da ostanem u kontaktu sa što više osoba. Pogotovo sa mojim prijateljima u Egiptu. Upoznao sam nekoliko njih i na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Ne sjećam se puno da budem iskren.

Tuzlanski.ba: Tragedija u Port Saidu je velika tragedija u modernom fudbalu Egipta. Pojedini fudbalski analitičari tvrde kako su nju isplanirali zvaničnici Fudbalskog saveza Egipta i njihovih političari. Kako komentarišeš to ?

James: Ovo je teško. Ja sam bio tamo prije i poslije revolucije i vidio sam kako su navijači Al Ahlya prerasli iz male grupe dječice u revolucionarne snage. Vidio sam kako je policija pobjeđena i osjetio kakav je ukus post-revolucije. Bilo je očigledno da će režimske snage uzvratiti borbu. Ipak bilo je pravde prema navijačima Al Ahlya. Sud je donio dosta presuda u kojima su osuđeni i zvaničnici policije, a pronašli su dokaze kolaboracije snaga sigurnosti i protivničkih navijača. Mada moje mišljenje je da nikada nećemo znati istinu.

Tuzlanski.ba: Da li je tragedija u Port Saidu egipatski Hillsboroguh ?

James: Ja mislim da je to precizno poređenje. To je tragedija koja je zataškana.

Tuzlanski.ba: Koji je Vaš omiljeni trenutak na ovom putovanju ?

James: Moj najljepši momenat ? Ne bih rekao da je „najljepši“ momenat prava riječ, ali mislim da je to bilo kada sam u Kairu bio prije godinu dana sa navijačima Al Ahlya. Nešto više od 10.000 nas se skupilo na trening terenu. Mnogi moji prijatelji su bili tu taj dan. Na teren su izlazile porodice ubijenih navijača, nakon što je svako ime pročitano. Bilo je dosta suza, a ovo je momenat koji neću zaboraviti nikada u životu.

Tuzlanski.ba: Pojedine medijske kuće nakon Vaše knjige su poručili kako ste srušili stereotip o Palestini koji je imala većina ljudi na Zapadu. Kako komentarišete to ?

James: Stvarno ? Ko je rekao to ?!!

Tuzlanski.ba: Također ti si napisao knjigu „Thirty-one Nil – On the Road with Football's Outsiders: a World Cup Odyssey“. Možeš li nam reći nešto više o njoj i kako si došao na ideju da je napišeš ?

James: Iznad svega ja sam navijač West Ham Uniteda, pa tako sam prirodno naklonjen autsajderima. Zato sam želio da napišem knjigu o timovima o kojima niko ne piše, koji su daleko od vrha. Zato sam odlučio da ću čitave kvalifikacije za odlazak na Svjetsko prvenstvo 2014. godine koje se igralo u Brazilu provesti uz „manje“ reprezentacije koje skoro pa nemaju nikakve šanse da se kvalifikuju. Mene je interesovalo zašto to rade ? Zašto idu iz meča u meč nakon što budu teško poraženi ?

Tuzlanski.ba: U jednom dijelu ove knjige golman reprezentacije Američke Samoe Nicky Salapu objašnjava kako i dalje pokušava psihološki da se oporavi nakon što je primio 31 pogodak na jednoj utakmici. Kako si se osjećao kada si pisao ovaj dio ?

James: Ovo mi je najdraže poglavlje. To je bilo ludo, otišao sam na Samou kako bih upoznao reprezentaciju Američke Samoe misleći da ću prisustvovati još jednom „masakru“ (Thirty one nil je dobila ime po najvećem porazu u historiji fudbala, kada je Australija postigla 31 pogodak protiv Američke Samoe). Ali otkrio sam kako je holandski trener Thomas Rongen koji je ovaj tim gubitnika preporodio i doveo u red. A također tu je bio i Nicky koji ima psihološke ožiljke nakon što je primio 31 pogodak na jednoj utakmici, ali nekako su uspjeli doći do pobjede na prvoj utakmici kada sam ja tamo bio. Kiša emocija je bila nevjerovatna, a ja sam dobio svoj odgovor. Zašto ljudi nastavljaju da se bore i kada su šanse protiv njih ? Zato što ćeš jednom u životu doživiti taj trenutak radi kojeg je sve to vrijedno bilo. I tako i jeste.

Tuzlanski.ba: Da li te je bilo strah putovanja u Afganistan ? Možeš li nam reći nešto više o tom putovanju ?

James: Nisam bio u Afganistanu. Meč se odigrao u Tadžikistanu. Ali to je jako čudno mjesto. Jedne večeri sam se napio sa šefom policije, a on je bio bivši oficir Crvene armije koji se borio za vrijeme rata u Afganistanu. Kako je veče odmicalo on je postajao sve pijaniji i ljući. Ja sam morao da odem kada sam ga dodatno razljutio nakon što sam mu skinuo šapku sa glave.

Na kraju razgovora James nam je otkrio kako u avgustu ove godine izlazi njegova sljedeća knjiga pod nazivom „The Billionaires Club: The Unstoppable Rise of Football's Super-Rich Owners“ u kojoj on govori o novcu koji cirkuliše u fudbalu. (Tuzlanski.ba)