Sjevernokorejska vojska jedna je od najvećih na svijetu – prema većini procjena, u redovnoj službi gotovo 1,2 miliona ljudi, s još 600.000 osoba u rezervi i gotovo 6 miliona ljudi, četvrtina populacije, u paravojnim postrojbama koje su uvjerljivo najveće na svijetu.

Da bi držala tako velik broj u službi Sjeverna Koreja prema većini procjena troši između 25 i 40 posto budžeta na vojsku, iako je službeni broj 15 posto.

I dok se o iskustvima muškaraca u sjevernokorejskoj vojsci još i pisalo, o ženama u vojsci najzatvorenije države na svijetu zna se jako malo. Za razliku od muškaraca koji moraju obavezno služiti najmanje 10 godina u vojsci za žene taj broj iznosi 7 godina – za oba spola bez konkurencije najduži obvezni vojni rok na svijetu. Procjenjuje se da je oko 40 posto sjevernokorejskih žena između 18. i 25. godine u vojsci, ali kako je vojni rok za žene postao obavezan tek prije dvije godine njihov broj će nesumnjivo rasti.

Novinarka BBC-a Megha Mohan napisala je veliku priču o iskustvu jedne žene iz sjevernokorejske vojske, danas 41-godišnje Lee So Yeon koja je u međuvremenu prebjegla iz te države. Mi ćemo priču prenijeti u glavnim crtama, javlja Jutarnji.hr.

Za početak, So Yeon kaže da je život za ženu u sjevernokorejskoj vojsci bio toliko težak kad je ona tamo služila (90-ih godina) da je većina njih ubrzo nakon priključenja prestala dobivati menstruaciju. Silovanje je bila životna činjenica s kojom su se mnoge ročnice morale pomiriti. Gotovo 10 godina spavala je u malom krevetu u skučenoj sobi s više od 25 kolegica. Svaka od njih imala je dvije ladice u kojima su čuvale uniforme i na kojima su obavezno imale dvije uokvirene fotografije – osnivača države Kim Il-sunga i tadašnjeg vođu, njegova sina Kim Jong-ila.

– Još i dana se sjećam tog smrada. Spavale smo na madracima koji su upijali naš tjelesni miris, koji nisu bili od pamuka. Mirisi od znoja uvukli su se u njih. Nije bilo ugodno. A kako nije bilo tople vode, nismo se mogle pošteno oprati. Nije bilo tuševa, samo bi spojili crijevo na planinski potok i pustili vodu. Znalo se dogoditi da na taj način s vodom po nama padaju i žabe i zmije – počela je priču So Yeon.

Prijavila se zbog obroka

Kao kćer sveučilišnog profesora, odrasla je na sjeveru države u obitelji u kojoj su mnogi muškarci bili vojnici. Kad je velika glad pogodila zemlju nakon raspada Sovjetskog Saveza o čijoj pomoći je Sjeverna Koreja bila izuzetno ovisna, So Yeon se 1992. prijavila u vojsku kao 19-godišnjakinja. Naime, tamo je imala garantiran barem jedan obrok. Hiljade drugih žena napravile su isto.

Motivirana osjećajem patriotizma i zajedništva, So Yeon je na samom početku uživala u “vojnom” životu. Impresionirao ju je fen za kosu koji je dobila, iako ga zbog čestih nestanka struje često nije mogla koristiti. Dnevne rutine za muškarce i žene uglavnom su bile iste, uz to da su muškarci imali nešto duže treninge snage i izdržljivosti. No, zato su žene bile zadužene za čišćenje i kuhanje, dok muški vojnici nisu.

– Sjeverna Koreja je izrazito patrijarhalno društvo u kojem postoji tradicionalna podjela uloga među spolovima. Za žene se uglavnom drži da “trebaju ostati u kuhinji, gdje im je i mjesto” – kaže autorica knjige “Sjeverna Koreja u 100 pitanja”, Juliette Morillot.

Teški treninzi i sve manji obroci uskoro su potpuno iscrpili So Yeon i njezine kolegice.

– Nakon šest mjeseci do godine dana u vojsci, više nismo dobivale menstruaciju zbog pothranjenosti i stresnog okruženja. Vojnikinje su govorile kako su sretne što nemaju menstruaciju. Naime, ako bi imale menstruaciju situacija je za njih bila znatno gora.

Higijenske potrepštine

Vojska im nije osigurala bilo kakve higijenske potrepštine, te ona i njezine kolegice često nisu imale drugog izbora osim upotrebe već iskorištenih higijenskih potrepština u slučaju menstruacije. To su u pravilu bile bijele pamučne maramice, koje bi se prale svaku noć i potom ponovno koristile.

Morillot, koja je bila u Sjevernoj Koreji i razgovarala s ročnicama, potvrđuje priču So Yeon.

– Jedna od žena s kojima sam razgovarala, imala je 20 godina, rekla mi je da je trenirala toliko puno da dvije godine nije dobila menstruaciju.

Kako je 2015. godine vojni rok postao obavezan za žene, Sjeverna Koreja je u pomalo neobičnom potezu objavila da će se većini ženskih postrojba u vojsci ubuduće dijeliti potrepštine najboljeg higijenskog brenda – Daedong.

– To je možda bio način da se iskupe za grijehe iz prošlosti i da se poboljšaju užasni uvjeti za žene u vojsci. Tako su im vjerojatno htjeli podići moral i sugerirati ženama da će se vojska pobrinuti za njih – kaže autorica knjige “Skrivena revolucija Sjeverne Koreje: Kako informacije iz “podzemlja” mijenjaju zatvoreno društvo”, Jieun Baek.

Osim higijenskih potrepština, neke ženske avijatičarske postrojbe dobile su i luksuzne kozmetičke proizvode “Pyongyang Products”. No, to je tek manjina. Većina žena stacioniranih u ruralnim dijelovima države nemaju ni vlastite sanitarne čvorove te nuždu često moraju obavljati pred pogledima muškaraca.

Seksualno zlostavljanje

Najveći problem za žene u sjevernokorejskoj vojsci (kao i u mnogim zapadnim demokracijama, da se ne lažemo) je seksualno zlostavljanje i silovanje. Morillot kaže da joj je većina žena iz vojske rekla da su čule kako se to “dogodilo drugima”, ali ni jedna nije priznala da je sama bila žrtva zlostavljanja.

Lee So Yeon također kaže da nije bila silovana tokom svojih devet godina u vojsci (1992-2001), ali da mnoge njezine kolegice jesu.

– Zapovjednik postrojbe bi u svojoj sobi nakon radnog vremena silovao vojnikinje koje su služile pod njima. To se događalo stalno, bez prestanka – kaže So Yeon.

Iako Sjeverna Koreja kažnjava silovanje u vojsci s do 7 godina zatvora, gotovo nikada se silovanje ne prijavi jer nitko od žena ne želi svjedočiti.

– Obiteljsko nasilje je rasprostranjeno i opće prihvaćeno u Sjevernoj Koreji, a ni u vojsci nije drugačije. Ali, moram naglasiti da ni u vojsci Južne Koreje nije drugačije – rekla je Morillot.

So Yeon je vojsku napokon napustila kad joj je bilo 28 godina, ali se nije snašla u civilnom životu te je 2008. pobjegla u Južnu Koreju. Kad je pokušala pobjeći prvi puta preko granice s Kinom, uhvaćena je te je godinu dana provela u logoru. U svojem drugom pokušaju, nakon izlaska iz zatvora, preplivala je rijeku Tumen i stigla u Kinu iz koje je preko posrednika otišla u Južnu Koreju.

Valja napomenuti i da Juliette Morillot i Jieun Baek upozoravaju da priče prebjega iz Sjeverne Koreje treba uvijek oprezno tretirati, ali da se priča So Yeon uglavnom preklapa s onima koje su same čule ili skupile. Za svoj intervju s BBC-om Lee So Yeon nije primila novac, napominje na kraju autorica teksta.